Iznimno zaokružena i cjelovita nova pjesnička zbirka Martine Vidaić ima naizgled koralni karakter i kao da se sastoji od niza posebnih svjedočenja, iskaza nebrojenih – i tek okvirno određenih – lica (i stvari, i pojava) što govore. Najveći broj naslova u knjizi indikativno završava dvotočkom, pa bi pjesma koja potom slijedi trebala biti shvaćena kao navod (iz druge ruke). Strukturalno, dakle, podsjeća na Spoon River Anthology Edgara Lee Mastersa, lirsku kolekciju personificiranih epitafa. Međutim, gotovo sasvim suprotno, riječ je o stilski homogenom i izrazito individualno obilježenom izrazu, koji samo uvjetno uzima maske (poundovske “personae”) drugih i drugačijih, ulazi u prilike i situacije mahom marginaliziranih, alijeniranih i anonimnošću frustriranih poluosobnosti. Iz naslovom natuknute pozicije pjesnikinja uspijeva izvući maksimum poticajnosti i osloboditi govorenje iznimne svježine i originalnosti.