Evelina Rudan rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden u elektroničkom obliku (prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008), Pristojne ptice (2008) i Smiljko i ja si mahnemo (2020) te slikovnicu (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010). Za rukopis zbirke Breki i ćuki dobila je nagradu Drago Gervais 2007., za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo dobila je nagradu Fran Galović 2020. godine.

Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevođene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.

Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za znanstvenu knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d. o. o. u Pazinu.

OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je donio odluku da se nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju dodjeli knjizi Eveline Rudan Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove). Na natječaj je pristigao 91 naslov, od kojih je 85 odgovaralo njegovim uvjetima i propozicijama. U finalu su za nagradu konkurirale također knjige: Sang Alena Brleka (HDP, Zagreb, 2019.), Zablaće Stipe Grgasa (Meandarmedia, Zagreb, 2019.), Putovanje oko tijela Marijane Radmilović (Meandarmedia, Zagreb, 2019.) i Stope u snijegu Nade Topić (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)

Peta samostalna zbirka pjesama Eveline Rudan iznimno je postignuće u opusu ove pjesnikinje i važan datum suvremene hrvatske poezije. Riječ je o knjizi u kojoj se isprepliću jezična istančanost i zaigranost imaginacije, zavodljiva naracija i lirska neposrednost. Prepoznatljiva obilježja pjesnikinjinog stila ovdje su izdignuta na novu razinu; njezin govor dobio je na zamahu i lakoći – što zbog specifične kompozicije rukopisa, što zbog njegove provodne teme. Šarmu knjige zasigurno pridonosi i jezični medij – istarska čakavica; standard i dijalekt dva su paralelna i ravnopravna toka kojima jednako uvjerljivo teče autoričin pjesnički govor. Upotreba čakavice za ovu pjesnikinju nije tek pitanje očuvanja jezične i kulturne baštine; Rudan u poeziji pokazuje svijest o prethodnicima i suvremenicima koji su modernizirali mogućnosti poetskog izričaja na ovome dijalektu i obogatili ga, a ona svojim knjigama čini isto. Dijalekt je u pjesmama Eveline Rudan živi jezik koji ima svoju boju i ritam, pogodan je za novotvorenice i otvoren uplivu „suvremenizama“ (da citiram autoričin izraz), a njime se može izreći baš sve: od privatne anegdote do književnoteorijske refleksije. On u ovoj knjizi ima i važnu evokativnu funkciju: njime se naime priziva kozmos djetinjstva i istarskih predjela, koji je od ovog jezika neodvojiv.

Evokacija prošlosti u ovoj je zbirci tijesno prepletena sa sadašnjim trenutkom, a ovo je pretapanje pospješeno narativnim okvirom koji je naznačen naslovom knjige i žanrovskom odrednicom. Naime, Smiljko i ja si mahnemo je „balada na mahove“, a Rudan se na inventivan način poigrala konvencijama ove vrste temeljene na spoju rudimentarne naracije, lirskih postupaka te dijaloga koji diskursu daje dramsku crtu. Tragičan ton balade ostaje pritom prigušen, ali neprestano se naslućuje usred razigranosti i maštovitosti govora. Zbirka se sastoji od 40 numeriranih pjesama, a svaka od njih počinje istim stihom: „smiljko i ja si mahnemo“, koji uvijek iznova postavlja „scenu“, temeljnu narativno-dramsku jezgru iz koje se razvija svaki tekst. Lirska junakinja (koja nosi ime autorice) prolazi pokraj Filozofskog fakulteta na kojem radi i s pločnika domahuje rođaku Smiljku koji se nalazi na sedmom katu susjednog Fakulteta strojarstva i brodogradnje. Svako mahanje povod je za kratko putovanje u zajedničku prošlost, ali i za neobavezne razgovore o trenutnoj situaciji – o poslovima, interesima, brigama i raspoloženjima.

Osobita privlačnost lirske naracije koju Rudan epizodično oblikuje jest umijeće poigravanja prostornim i vremenskim odrednicama; različita mjesta i trenuci vješto se sravnjuju i prožimaju, dovoljno je da protagonisti jednom mahnu, i već se nađu na drugoj lokaciji i u drugome vremenu. Iako se pripovijeda o prošlosti, prezent ostaje dominantno vrijeme izlaganja o onome što se zbilo, što jeziku daje živost i čitatelja neposrednije uranja u lirski svijet: odvodi nas u istarske seoske i gradske ambijente gdje pratimo dogodovštine protagonistkinje, njezinih rođaka Smiljka i Vedrana te njezinog brata. Prezent pojačava i dijaloški moment diskursa – umjesto jednoga glasa koji se prisjeća, slušamo polifoniju: početni dijalog Eveline i Smiljka otvara mjesto brojnim tuđim glasovima. Makar ih čuli samo na trenutak – primjerice majku koja dovikuje iz sobe ili šutljivoga strica koji prozbori tek nekoliko riječi – svaki glas ima svoju važnost i sastavni je dio ovoga bogatog tekstualnog mozaika.

Slobodna igra vremenom ne zaustavlja se međutim samo na ovome; dohvaća se ona i dimenzije budućnosti, koja se u prošlosti javlja kao slutnja o onome što će se tek dogoditi ili kao naglo prebacivanje u „trideset let pokle“. Mjestimice igra zamišljanja prošlosti i projiciranja budućnosti ide još dalje, pa se u jednoj pjesmi junakinja i Smiljko nalaze u utrobi broda kojim njihov djed kao mladić plovi u Abesiniju uoči Drugog svjetskog rata; oni ga pronalaze i proriču mu životni put u trenutku krize i straha. Slični obrati perspektiva prate i prostorna premještanja; najdojmljivije je ono koje uključuje krave kao važne sudionice lirskog kozmosa ove knjige, oko kojih se s jedne strane pletu dječje igre, a s druge intelektualni interesi lirske junakinje. Ove sfere međusobno srastaju, pa tako protagonistkinja ostavlja Galjardu na parkingu Filozofskog dok odlazi na sastanak, a na Smiljkovo pitanje: „ča čita galjarda“, odgovara: „sad je finila jenega foucaulta“. Unatoč posvemašnjem prožimanju razina, postoje jasni tekstualni signali kojima se ukazuje na početak imaginarnog premještanja („i već smo u puli“) i njegov kraj odnosno povratak junakā u sadašnjicu („i torna me nazad“). Ovi trenuci obilježeni su iznenadnošću, nastupaju odjednom; poniranja u prošlost vođena su slobodnim asocijativnim vezama. Otponac je najčešće jedna riječ ili slika koja iskrsava naoko slučajno, a djeluje kao portal u drugi svijet, kopča koja povezuje ono što je udaljeno.

Upravo ta sloboda povezivanja čini naraciju u ovoj knjizi protočnom i izrazito lirskom. Sposobnost da se od naoko neobaveznog i sporednog detalja dođe do priče bremenite značenjem kod Rudan priziva Slamnigovu poeziju. To je podsjećanje osnaženo jezičnim ludizmom i blagim humorom koji je rezultat primjene neočekivane, iščašene, katkad skoro infantilne optike na teme koje impliciraju ozbiljnost ili „visoki“ ton, kao što su reference na književnost i teoriju koje su u ovoj zbirci brojne, i postaju sastavnim dijelom pjesničke igre (primjerice, „epizoda“ o Derridau ili Karakaševom ocu). Lirska dimenzija knjige međutim najviše do izražaja dolazi zahvaljujući ritmu – naracija napreduje kroz brojna ponavljanja riječi, sintagmi i sintaktičkih konstrukcija, koje stvaraju dojam intenziteta izlaganja i pojedinim izjavama protagonista daju na važnosti. Ponavljanja postaju naročito razigrana kada zvuče kao brojalice, što pjesmama povremeno pridaje usmeni kolorit: od priče u mahu dolazimo do inkantacije.

Osobitost ove zbirke počiva i u literarizaciji segmenta koji je u prethodnim dijalektalnim knjigama, Sve ča mi rabi ovega prolića i Breki i ćuki, imao čisto tehničku funkciju, a to je rječnik kojim se nakon svake pjesme neutralnim tonom objašnjava značenje pojedinih dijalektizama. Pjesnički glas iz stihova sada se pretočio i u rječničku prozu, pa se objašnjenja i opaske ne tiču više tek značenja pojedinih riječi, već duhovito i maštovito izvještavaju o popularnoj kulturi (stripovima i filmovima), o hrani, kravama, toponimima ili omiljenim riječima i izrazima, ali i onima koji nisu prevodivi na standard. Prozne margine tako komuniciraju s poetskim „centrom“; proširujući značenjski opseg pjesama, one participiraju u jedinstvenom univerzumu knjige.

Kada se govori o baladičnosti sadržaja, ona je prizvana varijacijom stiha: „svi naši su još živi“ kojim završavaju pjesme. Prethodno spomenuti pripovjedni prezent stoga ne samo da oživljuje prošlost i čini prisutnima ljude i događaje, već djeluje i kao princip odgode prolaznosti i neminovnoga gubitka – njime se prolongira ovo „još“ u kojem su okupljeni svi bližnji. To je ujedno i prezent same poezije, prezent pisanja i čitanja: dok govor traje, a protagonisti živahno domahuju jedno drugome, svijet djetinjstva uvijek iznova iskrsava pred očima. Kraj pjesničkoga govora s druge strane nužno donosi auru gubitka i smrti, koja je lakonski izrečena na kraju posljednje pjesme: „stojimo tako / jedan hip, jedan hip / i pokle su već naši svi mrtvi“. Živahnost i duhovitost ove poezije rascvjetava se na podlozi svijesti o onome što je iščezlo, te u ovoj napetosti između „još živih“ i „već mrtvih“, između izrečenog i prešućenog, lakog i teškog prebiva emocionalni učinak ove zbirke koja uspijeva i nasmijati i ganuti.

Ukratko, ispreplećući različite razine i registre pjesničkoga govora – igrajući se istodobno stilom i žanrom, ritmom, zvukom i naracijom te emocijom i erudicijom, Evelina Rudan ostvarila je ono što polazi za rukom samo rijetkima. Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove) djelo je koje će se čitati i pamtiti, a nadamo se da će tome doprinijeti i nagrada „Ivan Goran Kovačić“.

Branislav Oblučar