U studenom 2018. godine, generacija Goranovaca koja je pjevala pod vodstvom maestra Vladimira Kranjčevića predstavila je monografiju “Goranovci i maestro Vladimir Kranjčević”.

Monografija je izdana povodom maestrovog 82. rođendana, a predstavljena je u prepunoj dvorani Mimare.

Iz govora Vesne Foršek, jedne od urednica monografije:

“Uz predgovor i uvod, u knjizi se nalazi i esejizirana biografija maestra Kranjčevića, kao i kratka povijest zbora u godinama prije i poslije razdoblja koje je predmet ove knjige. Tu je i poimenični popis po dionicama svih članova zbora u razdoblju od 74. do 87. godine, kao i svih dirigenata, vokalnih i instrumentalnih solista, orkestara i zborova s kojima smo imali sreću i čast muzicirati.

Središnji dio knjige sadrži svih 13 sezona koje je maestro Kranjčević proveo kao šef dirigent Zbora, kronološki su poredane i opisane sa svim podacima o koncertima, nastupima i turnejama te popraćene fotografijama, programima, plakatima i novinskim kritikama.

Posebno poglavlje u knjizi zauzima turneja po Kini i Sjevernoj Koreji. To je bila najduža i može se reći najvažnija turneja Maestrove generacije, I zbog toga smo mislili da zahtijeva i posebno mjesto u knjizi. Sretna je okolnost da smo uspjeli doći u posjed dva dnevnika koje su tadašnji članovi zbora, Maja Stibilj i Tomislav Kunić, vodili za čitavo vrijeme turneje. Uvrstili smo ih u knjigu paralelno, jednog kraj drugog iz dana u dan kako bi oslikali to putovanje s muške i ženske strane. Sigurna sam da će se mnogi sudionici te turneje iznenaditi čitajući te zapise, jer je većina pojedinosti u proteklom vremenu pala u zaborav.

Kao zadnje poglavlje koje obrađuje naše nastupe uvrstili smo prošlogodišnji koncert u Bazilici Presvetog Srca Isusovog u Palmotićevoj ulici, koji je bio i kruna našeg višegodišnjeg druženja s našim Maestrom.

Što se tiče poglavlja “Iza pozornice”, spomenula bi jednu malu anegdoticu.

Od početka rada na knjizi htjeli smo u nju ubaciti nešto malo “otkačeno”, nešto što će nas prikazati onakvima kakvi smo mi zaista bili u trenucima kad se nije ozbiljno radilo. Bili smo mladi, rekla bih ponekad i neobuzdani, često buntovni i ukratko “svoji”. Sve je to Maestro znao, i kad smo mu rekli da pripremamo jedno takvo poglavlje, ta mu se ideja nije svidjela. Rekao je neka budemo ozbiljni jer i knjiga bi trebala biti ozbiljna. Da nas još uvijek doživljava kao neobuzdane klince bilo je vidljivo i u uputi koju nam je dao na zadnjoj probi prije koncerta u Palmi, a koja je bila nešto kao: “I lepo vas prosim, nemojte mi sutra u crkvi izvoditi cirkuse, lepo se ponašajte.” Nama je to bilo toliko dirljivo da smo se smijali kroz suze. Osjećali smo se u tom trenutku upravo onako kako se uz njega uvijek osjećamo bez obzira na godine – kao njegova djeca.”