Martina Vidaić (Zadar, 1986.), profesorica hrvatskog jezika i književnosti, do sada je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L’insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.) te u relevantnim književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja.
Obrazloženje uz dodjelu nagrade „Ivan Goran Kovačić” za najbolju pjesničku zbirku
Iznimno zaokružena i cjelovita nova pjesnička zbirka Martine Vidaić ima naizgled koralni karakter i kao da se sastoji od niza posebnih svjedočenja, iskaza nebrojenih – i tek okvirno određenih – lica (i stvari, i pojava) što govore. Najveći broj naslova u knjizi indikativno završava dvotočkom, pa bi pjesma koja potom slijedi trebala biti shvaćena kao navod (iz druge ruke). Strukturalno, dakle, podsjeća na Spoon River Anthology Edgara Lee Mastersa, lirsku kolekciju personificiranih epitafa. Međutim, gotovo sasvim suprotno, riječ je o stilski homogenom i izrazito individualno obilježenom izrazu, koji samo uvjetno uzima maske (poundovske “personae”) drugih i drugačijih, ulazi u prilike i situacije mahom marginaliziranih, alijeniranih i anonimnošću frustriranih poluosobnosti. Iz naslovom natuknute pozicije pjesnikinja uspijeva izvući maksimum poticajnosti i osloboditi govorenje iznimne svježine i originalnosti.
Poetski izraz Martine Vidaić odlikuje se gipkom metaforikom i jetkom slikovitošću, on uspijeva dosjetljivo amalgamirati gorčinu i žestinu, okrutnost i nježnost, preplitanje i jasnoću, razmetanje i gluhoću. S komponentom naglašene socijalne osviještenosti, na rubu aktualiteta i efemernosti, ova pjesnikinja uspijeva očuvati temeljnu autonomiju poetskog prostora, nezamjenjivo obilježiti inače stereotipnu ili konvencijama obilježenu motiviku, dati pečat neravnodušne stvaralačke participacije.
Tonko Maroević