Rukopis ove mlade pjesnikinje slika je poetskoga senzibiliteta čiji senzori snažno osjećaju i registriraju kako materijalnu, tako i duhovnu zbilju, u kojoj je vizura samosvojnoga poetskoga subjekta jedini vjerodostojni kompas čitatelju. To Ja iz kojega tekst izrasta i kojemu se uvijek vraća, razotkriva potencijal iskustveno naizgled minornih događaja, poput rezanja mrkve ili pisanja razglednice, ili pak onih koji se čine odavno potrošenima, kao šetnja na kiši, a od kojih ono gradi svoj intimni, vremenski i prostorno razveden univerzum, čija dvojbenost važnosti leži, kako uviđa lirska junakinja, samo u kutu gledanja. Naime, dok za neke prizore…