Napustio nas je Petar Gudelj (Podosoje, 29. rujna 1933. – Zagreb, 13. veljače 2025.), dobitnik Goranova vijenca 2010. godine.
Učiteljsku školu završio u Mostaru 1954, komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Beogradu 1959. Do 1990. u Beogradu, isprva urednik u izdavačkoj kući, od 1972. profesionalni književnik. Od 1990. živi u Baškoj Vodi. Prve pjesme objavio 1951. u Omladinskom borcu. Pjesničke i prozne radove objavljivao u periodicima: Mlada kultura, Književne novine, Književna reč, Oko, Savremenik, Književnost, Delo, Forum i dr. Napisao je i nekoliko priručnika iz teorije književnosti i sastavio više čitanaka za osnovnu školu. Već u prvoj zbirci pjesama Ruke, suze i čempresi pokazala se Gudeljova sklonost duljim lirskim oblicima. Kasnija se djela (Štit, Mit i med, Vlkoe, Hesperidske jabuke, Europa na tenku) oblikuju oko jednog stožernog motiva i mogu se pribrajati poemama. Premda je Gudelja teško smjestiti u određene čvrsto definirane poetičke sheme, temelj njegove poetike čine elementi sredozemnog krajolika, mita i života. U zasnivanju mitske dimenzije vlastita pjesništva G. se služi himničkom intonacijom, biblijskom i mitskom rečenicom, simbolikom i parafrazom mitske logike. Pjesme su mu prevođene na slovenski, poljski, rumunjski, engleski i švedski i unošene u sve novije antologije hrvatske poezije. Gudeljovo pjesništvo, koje karakterizira i »ekspresionističko poimanje tradicionalne tragičnosti sredozemnog krajolika« (Z. Mrkonjić), predstavlja pokušaj sustavne mitopoetizacije, što mu osigurava važno mjesto u hrvatskom pjesništvu druge polovine XX. st. Pisao je i objavljivao, poeziju i memoaristiku, do samog kraja života.
Obrazloženje žirija povodom Goranovog vijenca: https://igk.hr/2010-gudelj-petar/