Žiri u sastavu: Branimir Bošnjak, Slaven Jurić, Miroslav Kirin, Milorad Stojević i Tvrtko Vuković dodijelio je nagradu Goranov vijenac Petru Gudelju.
IZ OBRAZLOŽENJA NAGRADE:
Poezija Petra Gudelja, ovogodišnjeg dobitnika Goranova vijenca, jedno je od osobitijih i osobnijih pojava u suvremenome hrvatskome pjesništvu. Nastajala je ta poezija mimo generacijskih poetičkih proturječja, a realizirala se u jedinstvenom poetozofskom nizu od prve zbirke Ruke, suze i čempresi iz 1956. godine do posljednje Zmija mladoženja iz 2007. Sve u svemu dvadesetak zbirki poezije.
Nekolike su značajke poezije Petra Gudelja.
Izričajno je njegova poezija jednoznačno neodrediva, budući da je u svome poetozofskome svijetu kongruentno baštinio više stilskih razina pjesničkoga govora. Uočena je u njega nadrealistička žestina poetskoga izricanja, žestina kojom se želi svijet uočiti kao paradoks između pjesnikove individualnosti i topičnosti modela toga svijeta, modela koji kani razgraditi ustaljeni položaj čovjekove slike u registru umjetničke prispodobivosti svemu onome u čemu kao stvaralac prebiva.
Iduća je odlika pjesama Petra Gudelja variranje u uspostavljanju izričajnog kretanja. Gdjekad je to uzorak usmenosti i njene mudrosti, kadšto pjesniku podrediva biblijska retorika, kadikad izravna u svojoj poruci, nekada višeznačna u svojoj nadrealnoj asocijaciji. S tim u vezi Gudeljova poezija propituje uzroke čovjekova otkidanja od kozmologijske cjelovitosti u koju je postavljen upravo zato da je humanistički osmisli.
Upravo je zbog toga Petru Gudelju i mit oslonac za čovjekovo uspostavljanje vlastita identiteta. Razvidna je pjesnikova težnja za nekom idealnom cjelovitošću, a opet paradoksalno, ona je i povod da se on pobuni protiv svoje savršene slike, te prilika da je svede na registar osporavanja takve iluzorne mogoćnosti. Zato Gudelja, u filozofskome smislu, zanimaju duhovna mjesta koje čovjek kreativno stvara kako bi u negiranju komentirao i svoju krhkost i svoju moć. Ponajviše je tu nazočna potreba da načela savršenosti budu predmet njegova nijekanja, okrutnosti, stvaranja pravila razaranja koja će ga kreativno opslužiti kao nestabilno biće poezije, između ostaloga.
Zato je pjesnik, prema Gudelju pjesniku, re-kreator tragičnih mjesta u samoostvarivosti. Takva mjesta nisu dostupnija od onih koja mame ka kozmološkoj cjelovitosti, ali su kreativno izazovnija. Možda čak i uzoritija, budući da komuniciraju s potencijalom iskonske ljudske ostvarivosti.
Nasuprot takvome odustajanju od idilične cjelovitosti stoji i zavičaj kao topik, ne i topos, tragičnih mjesta, ali i duh Sredozemlja kao kreativna maska mita, možda čak i stanovita mitološka prikazba u-topika. I topik i u-topik zapravo funkcioniraju kao poetozofski imaginarij, kao mjesta polaska u traženju kozmoloških pukotina koje čovjek stvara da bi opstao u, za pjesništvo, realnome stanju što dodiruje sve nesavršeno, bolno, tragično. Istodobno i poticajno u traženju pjesničkog subjekta koji nije ni sebar ni sebedaran, nego aktivna figura vlastite svijesti o pjesničkom komuniciranju sa svijetom umjetnosti kao kritičkim odnosom prema ranjivosti bića u općem smislu.
Pjesnički subjekt u Petra Gudelja nesavršenost svijeta shvaća kao produktivni dar, odnosno takve duhovne darove upravlja sebi kako bi mogao progovoriti o ornatima autoreferencijalnosti.
Iako je Gudeljeva poezija predmetnotematski, neki kažu, „divlja“, kultura i kultiviranost pisanja u imanenciji je Gudeljeve poezije, kao u malo koga pjesnika. On je poeta doctus koji svoju poetozofsku osvještenost skriva ili iza moćnih metafora ili izravnošću izricanja. Ravnovjesje se u takvome načinu pisanja realizira ovako: ako su metafore „jake“ strast pisanja namjerno je sputana, kada je pak strast pisanja u prvom planu – onda pjesnik Petar Gudelj susteže metafori moguću neograničenu širinu.
Spominjući ovdje strast pisanja prisjećamo se romantičnih tragova koji su danas gotovo strani hrvatskoj poeziji. Ali, stvarna vrijednost nije samo u koncepcijskoj pripravi pisanja pjesme, negoli i u provedivosti pjesničke strasti u realizaciji. U tome je i Gudeljeva specifičnost: on iskonskim zazivom i načinom pjesničkoga govora priziva u sebi pjesnika-žreca, onoga koji misli, onoga koji osjeća i, što je najvažnije, osvještena pjesnika koji dobro zna kakav trag njegovo pjesništvo proizvodi u recepcijskome registru, kako intuitivnih čitatelja, tako i onih probranih i onih koji kritički tumače njegovu poeziju.
Pjesništvo Petra Gudelja – što ga ne samo simbolički, ovjenčava Goranov vijenac, najveća hrvatska strukovna nagrada na području poezije – nadamo se da će još više produbiti želju da je se čita na stari i novi način, da je se raščlanjuje u njezinim segmentima i u cjelini, Svojom strasnom, klasičnom i modernom slikovnošću, držimo ne bi bila strana ni samome Ivanu Goranu Kovačiću u njegovim najboljim pjesničkim ostvarenjima.
Ta podatnost mnogovrsnoj interpretaciji pridonijet će svakom razumijevanju poezije uopće, pa je i u tome individualni i opći prinos poetskog opusa značajnog hrvatskog pjesnika Petra Gudelja.