Vladimir Kopicl rođen je 1949. godine. Završio je studij književnosti na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Objavio je knjige poezije: Aer (Matica srpska, 1978), Parafraze puta (Matica srpska, 1980), Gladni lavovi (Književna zajednica Novog Sada, 1985), Vapaji & konstrukcije (Matica srpska, 1986), Pitanje poze (Matica srpska, 1992), Prikaze – nove i izabrane kratke pesme (Matica srpska, 1995), Klisurine (Narodna knjiga, 2002), Pesme smrti i razonode – izabrane i nove pesme (Orpheus, 2002), Smernice (Biblioteka »Svetozar Marković«, 2006), Promašaji (Narodna biblioteka »Stefan Prvovenčani«, Edicija Povelja, 2008), Sovin izbor – nove i izabrane pesme (Gradska biblioteka »Vladislav Petković Dis«, 2008), 27 pesama: tenkovi & lune (KCNS, 2011), Nesvršeno (dvojezično izdanje, Matica makedonska/ Arka, 2011), Tufne – izabrane pesme (Narodna biblioteka Srbije i Zadužbina »Desanka Maksimović«, 2013), H&Q (Arhipelag, 2013), Format zveri (Arhipelag, 2015). Knjige eseja: Mehanički patak, digitalna patka (Narodna knjiga, 2003), Prizori iz nevidljivog (Narodna knjiga, 2006). Priredio je i preveo više zbornika i antologija: Telo umetnika kao subjekt i objekt umetnosti (Tribina mladih, 1972 – s Anom Raković), Trip – vodič kroz suvremenu američku poeziju (Narodna knjiga, 1983 – s Vladislavom Bajcem), Novi pesnički poredak – antologija novije američke poezije (Oktoih, 2001 – s Dubravkom Đurić) , Vrata panike – telo, društvo i umetnost u mreži tehnološke derealizacije (Orpheus, 2005), Milenijumski citati (Orpheus, 2005), Tehnoskepticizam (Orpheus, 2007) itd. Dobio je Brankovu nagradu za prvu knjigu pjesama (1979), Sterijinu nagradu za kazališnu kritiku (1989), Nagradu DKV za knjigu godine (2003), nagradu »Stevan Pešić« (2003), nagradu ISTOK-ZAPAD (2006), Disovu nagradu za pjesnički opus (2008) i Nagradu »Desanka Maksimović« za pjesničko delo i doprinos razvoju srpske poezije (2012). O njegovom književnom i umetničkom radu objavljene su monografska izdanja: Vladimir Kopicl:Ništa još nije ovde ali neki oblik već može da mu odgovara (Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2007, priredio Nebojša Milenković), Najbolji svet – Vladimir Kopicl, dobitnik Disove nagrade (Gradska biblioteka »Vladislav Petković Dis, Čačak, 2008, priredila mr Marijana Matović) kao i zbornik radova Poezija Vladimira Kopicla (Zadužbina Desanka Maksimović, Beograd, 2014, priredila Mirjana Stanišić). Prevođen, zastupljen itd. Živi u Novom Sadu.
KANTILENA
Zora će. S njom iz jabuke izlazi crv.
Ceo je Istok okupan njegovim sjajem
zbog kog će u red stati Sever i Jug,
dok mračni Zapad kulira. Još bi da ljubi noć.
Lepo je tu, u bašti. Svako se nada smokvi,
sav željan da je liže i kad ne uzvraća.
Svako bi da se sklupča, da lista knjigu o Papi
i topi pepermint vlažnim damarom jezika.
Vazduh je tako gust da tuga veje iz njega
kao kad noću iz mora izroni podmornica
jer joj istekne rok pa prodaju mornare.
Njihova lica su tupa, spljoštena odnazad.
Za doručak će vetar. Jelo lako i preteško
dok cvetovi ga ne svare da nosi polenov prah.
Svetlost tumara svetom. I crv i dijamant.
Ako je svemir prestar, nije prenaseljen.