Nataša Govedić piše prozu, kritičku prozu, analitičku prozu (humanističko-znanstvenu i esejističku), a piše i poeziju. Rođena je iste godine kad je Gwendolyn MacEwan objavila zbirku pjesama Shadow-Maker (1969). Jedna od najdražih pjesama joj je „Želim da to bude kristalno jasno“ iste autorice. Pjesma kaže da se poezija ne piše zato bismo nadmudrili gravitaciju, nego zato da nakon posljednjeg pročitanog retka još par sekundi ne radimo ništa drugo. Samo se još malo naslonimo na stihove.

VELI SLAMNIG DA SMO IZ JUGOSJEVERNE FRIZIJE

BBB dječaci u autobusu skandiraju „Ubij Srbina“

rez na dečka koji se pentra s koferom na kotačiće
a zatim stidljivo pita vršnjake na čistoj ekavici
za ime svoje stanice

(nije čuo rafal refrena prije ulaska).

cijela obrijana ekipa spremno mu objašnjava,
vade pivu, pitaju kako je na Kalemegdanu
mašu mu kad siđe i lupaju se po ramenima.

gledam ih s toliko nevjerice da mi se jedan obraća:

“jesi u redu?“

najkrupnijeg klinca iz grupe pamtim jer je tijekom
lokdauna donosio ljekove onkološkim bolesnicima
iz moje zgrade

odlično, kažem, posebno zato jer ste pomogli
komšiji

„ma nije to ništa, buraz“ i nastave pjevati
sve glasniji i glasniji repertoar

nacionalističkih budnica