Monika Herceg studentica je fizike na Odjelu za fiziku Sveučilišta u Rijeci. Rođena je 19. 10. 1990. u Sisku, a opću gimnaziju završila je u Petrinji. Trenutno živi u Zagrebu. Pjesme su joj objavljene u Zarezu, Stranama, Rukopisima 39 i drugim časopisima.
IZBOR IZ POEZIJE MONIKE HERCEG
Rana jesen
mokre duše bukvi i kestena škripe noću
šireći godove kao krugove u vodi
početak svijeta i sjevera
koncentrična je kružnica
ciklame osjete pospanost
prodire smjelije
nagriza lukovice
taložeći se u njihovu plodnost
čaplje premještaju rujan
s jedne strane jezera na drugu
prateći sunce narezano u trskama
dok glasne žene peru odjeću
u mrzloj vodi do koljena
rastvarajući se kao ježavke kestena
preostaje samo
preorati još jednom dubinu sna
ostatak svjetla podijeliti s jelenima
prije sutona oni će skinuti svoje krzno
i ugrijati im ruke
O podrijetlu
1.
majka moje bake nosi vodu s potoka i spava
u lišću kad nitko ne gleda
pala je rukom u kotao pun masti kao djevojka
i nosila veliki ožiljak
dužinom cijele podlaktice
uvijek je pričala
kako su njena djeca
šest sinova i jedna kćer
nicali kao gljive
jedno po jedno svakog ljeta
tih plodnih kišnih sedam godina
jednog srpanjskog popodneva
gromovnik je bacio munju
ravno u njihovu štalu
mačke su izgubile uši
a njeni sinovi
razbježali su se poput mrava
na drugu stranu ekvatora
2.
baka je često govorila
kako je njen otac zapravo
Mato iz susjednog sela
koji pod šeširom nosi
putovanja kao nar sjemenke
i posjećuje ih čim
utihne posljednji lavež
njihovo siromaštvo koje je prošupljivalo zube
zatrpavao je ilovačom i gurao
među kosti uginule stoke
kao i grube debele ruke njene majke
pune žireva i lješnjaka
prepelica koje misle da su žene
ponekad bi stao i zapalio cigar na raskrižju sela
puštajući da ga u oblaku dima
prekriju cijelog
pčele i ptice
skupljao je koštice trulog voća koje
je ostajalo iza berbi
vjerujući u zdravu jezgru
i sad je svejedno s koje strane prilazi zima
jer ne ostaje ništa
osim štihanja i kopanja
nužnog tetošenja zemlje
nakon predugog ljeta
3.
kad kesten rodi šuma je puna berača
glasovi trče leđima žena
kao divlje životinje
pomlađujući ih stranim naglascima
i njihova se puna tijela otvaraju
kao prazni ormari
stranci u šumi ostavljaju cipele i dobre namjere
bosi utrčavajući u postelje
gužvaju suhu kožu
pod prstima kao pod mrazom pucaju oči
one pune vode pucaju glasnije
kao bobice grožđa pred zrenje
i umjesto pijetlova bude selo
početkom ljeta u vinogradu niknu djeca
bez očeva
kao mlade pečurke iza kiše