Miguel Rodríguez Monteavaro (Bual, Asturija, 1990.) je pjesnik, glazbenik i jezikoslovac koji je doktorirao asturijsku lingvistiku na Sveučilišta u Oviedu/Uviéu, gdje trenutno radi kao istraživač. Objavio je sedam knjiga poezije, među kojima se ističu Trenta razoís pra nun medrar (Trabe, 2010.), dvojezična zbirka Oi, que diz mamá que volvas / Hey, mom says come back (Gobierno del Principado de Asturias, Impronta, 2023.) i Cortar pescado en Manila (Afundación, Xunta de Galicia, 2024.). Na temelju svoje zbirke pjesama A lluz, Orión e a nova lluz (Disbauxa, Barcelona, 2024.) razvio je istoimeni A/V pjesnički performans, u kojoj se ističe oralnost na zvučnoj i vizualnoj podlozi. Osvojio je i brojne književne nagrade i rezidencije te bio dobitnik na javnim natječajima; tu su među inim nagrada Asturias Joven de Poesía (2019.), I. nagrada za poeziju Ría del Eo (2021.), rezidencija Asturies (2021.), rezidencije za izvedbene umjetnosti Laboral Ciudad de la Cultura (2022.), nagrada Xuan María Acebal (2024.) i nagrada za poeziju Afundación (2024.). Godine 2023. dobio je potporu za književno stvaralaštvo od Vlade Kneževine Asturije te osvojio prvo mjesto u kategoriji poezije na natječaju za subvencije stvaralaštvu Ministarstva kulture Španjolske. Rodríguez Monteavaro je koordinator i direktor Ciclu de Poesía QED u Oviedu/Uviéu (Asturija), a njegove pjesme, izvorno pisane na galješkom i asturijskom jeziku, prevedene su na španjolski, engleski, kineski, svahili, švedski, kanada, poljski, okcitanski i francuski. Sudjelovao je na festivalima i recitalima poezije u Španjolskoj, Poljskoj, Meksiku, Hondurasu, Indiji, Keniji itd.

ORIÓN II: CEGUEIRA (II)

pričajte mi o stremljenjima, o ljubavi, o bitkama,

o osvajanjima, o obrascima vremena,

o svijećama, o večerima

kad više neću biti s ocem,

posljednjim govornikom dalmatskoga,

o mjesečini kad blago se ledi,

o tom kako hodam kad ustanem,

al nikad-nikad ne pričajte mi o poetskoj pravdi.

kraljevi svijeta, očevi naših zaljubljenih,

omega mužjaci što ravnaju pokretima kipova,

osuđuju sve nas periferne ljude

na živote bez svjetla, na zavidno sljepilo.

ako zbog ljubavi moramo osjećati krivnju,

koliko trpjeti treba zbog mržnje?

S asturijskoga preveo Dinko Telećan