Martina Vidaić (Zadar, 1986.), profesorica hrvatskog jezika i književnosti, do sada je objavila tri zbirke pjesama: Era gmazova (SKUD IGK, Zagreb, 2011.; nagrada Goran za mlade pjesnike), Tamni čovjek Birger (V.B.Z., Zagreb, 2016.; finale nagrade Janko Polić Kamov) i Mehanika peluda (HDP, Zagreb, 2018.). Pjesme su joj također objavljene u antologiji mlađeg pjesništva Hrvatska mlada lirika 2014. (HDP, 2014.), u hrvatsko-rumunjskoj antologiji mlađeg pjesništva Ritualul omului fericit – 18 poeti croati tineri (Tracus Arte, 2017.), kao e-knjiga L’insopportabile delicatezza della polvere (Kipple officina libraria, 2019.) te u relevantnim književnim časopisima (Quorum, Relations, Sarajevske sveske, Zadarska smotra, Poezija). Od 2015. godine sudjeluje u međunarodnom projektu Versopolis koji okuplja pjesničke festivale u cilju promocije perspektivnih europskih pjesnika putem prijevoda i gostovanja.
Dobitnica je nagrade “Ivan Goran Kovačić” za najbolju pjesničku zbirku 2019. godine.
SLIJEPA PUTNICA:
Jedva sam dočekala granicu,
ali sad, kad se vlak zaustavio
i pustio plava odijela carinika, a putnici
povukli noge kao da se sklanjaju od vode,
strah me potapa
Žena nasuprot gladi, gladi,
umiruje zeca u džemperu,
indijac nad golim košuljama
objašnjava vlastitu kožu
Tri reda dalje vidim djevojčicu
koja kosu češlja s nekim očajem,
preglatku kao periku
Jesmo li stvarni?
Čuje se vlasi pucketaju, struja je u zraku
Naše oči upiljene u carinske kape,
oni ih odnose
Sama u mraku, ulazim u nešto drugo
Sad treba skupiti svu hrabrost
i olovkom povući dvije vodoravne crte,
potom
otvoriti oči
SOBARICA KOJA JE DIPLOMIRALA
NA THOMASU HOBBESU:
Cijelo sam jutro tražila svoje mjesto,
a sad, kad je podne sjelo na čelo kao znojna guzica
i kupači očajno traže zrak kod letećih prodavača,
dolaze dvojica i dvije s dvoje plus dvoje djece
pa ručnicima nalik na plahte što nas čekaju
prijete uzeti to malo odmaka koji sam izborila
Kvadrat zraka koji mi po plažnom pravu pripada
upumpavaju u madrace, kolutove, jastuke,
u ramena, ruke, sise ispod američke zastave,
u šije što se šire, butine i gospu na bicepsu
koja otiče kao stara alkoholičarka
željna još i još opojnog obožavanja
Preplanule i sjajne moja ih koža izražava
kao bijela podloga tekst:
zamjenjiva sam a ipak nužna
da bi riječi dobile na važnosti
Sunce sunce, ošteti me