Maria Borio je suvremena talijanska pjesnikinja i urednica poezije časopisa Nuovi Argomenti. Osim poezije, koju objavljuje u mnogim časopisima i pregledima poezije, Borio objavljuje znanstvene članke o talijanskoj poeziji. Prekoračenje granica tematizirano u njezinoj prvoj zbirci, L’altro limite (2017) nastavlja se i u zbirci Transparenza (2019.), gdje su granice između ljudi poluprozirne, treperave, hibridne. Napisala je i dvije monografije: Satura. Da Montale alla lirica sodobporanea (2013) i Poetiche e individui. La poesia italiana dal 1970 al 2000 (2018).

NEBO

ἁρµονία je povezanost, zajedništvo, jedinstvo.
„Dok mi se drži drvo lađeno jošte u zglobu,
Dotle ću ostat na čamcu i trpjet ću…“
Homer, Odiseja,V. pjevanje, 361.-362.

Nebo je providno. Nebo je sklad: znači povezanost, zajedništvo, kako živimo ovo doba, kako izražava odaslanu samoću, rat, mir, virtualno. Mreža i tijelo rastvaraju se, hologrami otimaju prirodu nebu i stapaju je s čuvstvima: te krhke stvari, bar jednom. Te krhke stvari oslobodi ih i sjedini ondje gore, ondje gore, ondje gore. Nebo je crni čovjek jer zgušnjava.

S talijanskoga prevela Tatjana Peruško