Maja Solar (1980, Zagreb) doktorirala je filozofiju. Bavi se političkom teorijom, prevodi sa engleskog i francuskog, piše poeziju i prozu. Članica je kolektiva Gerusija i deo uredništva časopisa za teorijske prakse Stvar. Od 2015. godine prevodi za srpsko izdanje novina Le Monde Diplomatique. Objavila je zbirku poezije Makulalalalatura (2008) za koju je dobila Brankovu nagradu (2009). Zbirka je nagrađena na konkursu za prvu knjigu (SKCKG), dobila je prvu nagradu Festivala poezije „Đuro Papharhaji“ u konkurenciji do 30 godina i bila je u užem izboru za Vitalovu nagradu. Drugu knjigu poezije, na mađarskom jeziku, Jellemzõ, hogy nem természetes (Naravno da nije prirodno) objavila je izdavačka kuća Forum (2015). Treća knjiga poezije, Bez začina, objavljena je u izdanju Kulturnog Centra u Novom Sadu (2017). PJesme su joj objavljene u antologijama i zbornicima: Nešto je u igri: Zbornik nove Novosadske poezije (Centar za novu književnost Neolit i Kulturni centar Novog Sada, 2008), Iz muzeja šumova, antologija novije srpske poezije (1988-2008) (V.B.Z., Zagreb, 2009), Ulaznica Srbija: Panorama pesništva 21. veka (Drava, Klagenfurt, 2011), VAN, TU: FREE, Izbor iz nove srpske poezije (Cetinje, 2012), RESTART, panorama nove poezije u Srbiji (Dom kulture Studentski grad, Beograd 2014), Antologija nove srpske lirike Serce i krew (Lublin, Poljska, 2015) i Cat Painters: An Anthology of Contemporary Serbian Poetry (Diálogos, New Orleans, 2016). Od 2007. do 2014. godine je bila dio uredništva časopisa za književnost i teoriju Polja. Bila je članica Centra za novu književnost Neolit, poetsko-političkog teatra Poetske rupe, autorica i učesnica performersko-poetskog programa LILITiranje (izvođenje poezije pjesnikinja) te nekoliko performansa i poetskih videoradova. Živi u Novom Sadu.
INAČE KAD JE SVE LUKSUZ
danas sam izgubila deset eura
pedesetsedam jabuka stočetrdesetdva entuzijastična zaleta
i pala u nesvest
zbog straha od siromaštva
napravila sam mapu svetskih nepravdi
od dlaka što se talože na tepihu
protresla jastuke blizance
ujutro gladovala
popodne žvakala minute sekunde pahulje snega od jučer
zamišljala magičnu teglu meda
koja se svaki put sama od sebe
iznova napuni
zamišljala čvrsto
nekoliko puta stisnula kapke
pustila ribu da pliva od želuca do krajnika
a možda i more
danas sam odlučila da više neću plakati
zbog toga kako životare mingongi u kini
ni zato što radnice*i u gustim bodovima sveta
nemaju zdravstvenu knjižicu
napisaću sve to šestarom na poplone plahte, koje nekad treba i oprati
neka odjekuje
neka oni plaču
od danas imam novo radno vreme: vruće
i ukidam još neke začine
život je štednja za tzv. male ljude
sevnula sam iznenada i rasporila
poslednju šargarepu u frižideru
obrisala mast od ribe
pustila je da sklizne u mitologiju
okačila na zidove još protivpožarnih sirena
danas sam odlučila da ću krasti gde god mogu
praline napolitanke umotane čokoladice medenjake
sve slatkiše koje ne volim
ali koje mogu pokloniti nekome za rođendan
četristosedam puta sam sve otpevala
i jedva se suzdržala od novog padanja u nesvest