JOHANNA VENHO

Trenutno pregledavate JOHANNA VENHO

Johanna Venho (1971.) jedna je od najistaknutijih pjesnikinja svoje generacije u Finskoj. Debitirala je 1998. godine zbirkom Saturn Post (PostiaSaturnukseen), u kojoj u različitim formama istražuje vezu i odnos između prirode i ljudi, te između odraslih i djece. S drugom zbirkom, Bez karte (Ilmankarttaa, 2000), osvojila je 2001. godine Nagradu kritike, pri čemu je proglašena “umjetničkim probojem godine”. Teme već prisutne u prvoj zbirci obogaćene su ovdje intertekstualnom dimenzijom te značajkama duboke etičke i ekološke svijesti. Posljednjih godina Venho piše i prozu – za odrasle i za djecu: objavila je četiri romana, pet dječjih romana i niz slikovnica, surađujući s brojnim finskim ilustratorima. Zbirka All of a party (Yhtäjuhlaa) iz 2006. godine osvojila je nekoliko nagrada i bila zapažena od strane kritike. Autoričin je glas prozaičniji, upućuje na nacionalnu tradiciju, ali se okušava i u vezanoj formi. 2009. godine izlazi Ovdje je svjetlo (Tässä on valo), pri čemu se riječ svjetlo može tumačiti i kao imenica i kao osobno ime djeteta. Knjiga donosi duboku zabrinutost zbog stanja prirode i okoliša, promatrajući poeziju kao znak nade. Njezina najnovija knjiga pjesama pojavila se 2017., pod naslovom Poems of the island (Saarenrunot). Priziva putovanje u osamljenost, na otok, gdje se protagonistica mora suočiti s prošlošću i svojim precima. Književnost je u neprekidnom dijalogu s prirodom, čiji je dio i čovjek, koji živi i umire s njom. Autoričin posljednji roman, Prva dama (Ensimmäinennainen, 2019.) – faktografski utemeljen portret supruge bivšeg predsjednika Sylvi Kekkonen – nominiran je za nagradu Finlandia, koja će biti dodijeljena ove jeseni. Uz vlastiti umjetnički rad, Johanna Venho aktivna je promotorica književnosti; bila je glavna urednica pjesničkog časopisa, aktivna je kao književna kritičarka, te učiteljica kreativnog pisanja.


Treba samo odvezati uže. Olabaviti špagu,
Svjetlo ulazi u tresetište a zemlja je vlažna
cijele godine, oči su mu zamagljene dimom, pluća
puna pepela, mišjakinja, čestoslavica.
Aji-paji, spava milo moje, kilometrima se obala
žari i gori, Svjetlo ima svoje pravo
i društvenu potporu, ono je mali plamičak.
Od jutra do mraka pod vedrim sam nebom
grabila žlicom pijesak, vjetar je tjerao ovce,
grane su plesale na vjetru, od jutra do mraka
zibala sam zipku, igrala se, uz žalosnu vrbu.
Daj još užeta, crnoga, bijeloga,
obala je tamo dalje gola, spaljena,
tamo se mora zaputiti Svjetlo, to mu je jedini put,
jedina mogućnost. Tamo će krenuti, sigurno
kao što živi, uz moć zajednice, zajedničku žudnju,
jednom smo je ubrali, tu krhku lineju,
čučali smo u mahovini, sjećaš li se, Svjetlo,
kako je omekšala u džepu i satrla se.

S finskoga preveo Boris Vidović

  • Objava objavljena:03/03/2021