Jean de Breyne rođen je 1943. u Grenoblu, u Francuskoj. Počinje pisati već u najranijoj mladosti, a prve zbirke objavljuje pod imenom Jean Berchmans, između 1960. i 1974. Od 1972. organizira izložbe i izdaje pjesnički časopis Poésie, koji će izlaziti do sedmog broja. 1974. otvara galeriju-knjižaru l’Ollave u Lyonu, koja će postati mjesto susreta između poezije i umjetnosti te mjesto eksperimentalnih likovnih i ponekad glazbenih intervencija i performansa. Jean de Breyne time je u uskoj povezanosti s likovnim umjetnicima, o čijim radovima i izložbama često piše eseje i novinske kritike, te ostvaruje brojne zbirke poezije popraćene likovnim radovima. Na primjer La Disparition et ensuite, Colorature, 1984. (uz radove Joëla Frémiota), La Répétition, Ecbolade, 1986. (uz radove Joëla Frémiota, Claudea Garanjouda, Larsa Frédriksona), Là, ailleurs, URDLA, 1990. (uz radove Daniela Tilliera), 1989, L’agenda Gallimard, Ecbolade, 1991. (uz radove Patricka Lelièvrea), Langue, La Sétérée, 1993. (uz radove Joëla Frémiota) Retenues, Ecbolade, 1997. (uz radove Alina Anseewa), Ajout, La Sétérée, 1998. (uz radove Martine Kramer), itd. Od važnijih zbirki zadnjeg razdoblja treba spomenuti: Le poème de Dublin, poème irlandais, Jean-Pierre Huguet éditeur, 2001. Od 2006. redovito objavljuje pri nakladniku Propos 2 éditions, sve do danas: VOUS 2006, C’est quand l’homme parle 2007. (prevedeno na hrvatski Kad čovjek govori, Meandar Media, 2010), Peut-être annonce, suivi de Fragile, 2009. te zadnje dvije zbirke La phrase de Québec, te Epars. Osim pisanja i fotografiranja, Jean de Breyne bavi se i izdavaštvom (Ollave éditions), organiziranjem javnih događaja, pjesničkih susreta, izložbi u Francuskoj i inozemstvu, regionalnih kulturnih projekata. Unutar izdavačke aktivnosti Ollave éditions, 2012. pokreće biblioteku hrvatske poezije Domaine croate/Poésie u kojoj je dosad objavljeno osmero autora.

ZORE U BERLINU

1

Bujno zeleno lišće vertikalno prekriva
sagrađenu hrid gdje gnijezdi se čovjek
Svitanje visoko pod svijetlim svodom
Ptica kojoj ne znam ime vragolasta je
među drugima ne bih li je primijetio
Sa svoga prozora ne znam još što je vani
Nisam se još nagnuo radi drugoga
Čekam čovjeku razuman sat
Preda mnom slijepe oči prozori
na protusvjetlu postaju zrcalo izložen sam
iza svoga prozora sjedim za bijelim stolom
pravokutno produženim bijelim zidovima
praznim bez slika to je dobro to je primjerno
Napredujem ali vrlo polako prekrivam
Vraćam se svojim obnovljenim konačištima
Vraćam se doveden a ne osvajački
Stablo da uskoro stablo se ljulja
Na vjetru stablo na terasi tamo
u visini zgrade preko puta
u tišini prostora i ptica

2

Misao napeta u iščekivanju rečenice
koju bi sintaksa izlila u ruku
zora primijećena kroz slijepljene kapke
u tišini odsutnosti ljudske
Jedna ruka položena na drugu čekam
Ponekad se jedna podigne stvori sjenu
spusti se ponovo da bi
zatražila pomoć za nastavak
za pisanje retka i to je zvuk grafije
iznad njega zvižduk čujem pticu
pticu koja ne čuje grebanje po papiru
Redak je zvuk zvuk je redak
htio sam reći zvuk kreće svojim putem

3

Sjena donosi orkestar ptica
Samo dan nam daruje anđela
kada smo vani mi ljudi
u tim satima odlaska i dolaska u prometu
kad se susrećemo kad se družimo
Sreća ponovne očaranosti

4

I vraćamo se stolovima
Nebo je vedro plavo najavljuje
Ptice radosno razuzdane
Dani se nižu da bi stvorili godine
Možemo ih slaviti rođendanima
Nismo još zahvaćeni
ludilom ljudi grabljivaca
iako čujemo bijes i buku
Posustali smo prije mnogo godina
Kad revolucije su ostavile rane
Ti ljudi i njihovi robovi to su rastrubili
sve umnožili u prodajnu robu
snažnije od bombi
koje bismo rado aktivirali

Uživamo u našim slavljima
u prostoru gdje nudimo naša djela
u raspremljenom stolu na koji polažemo riječi
Jednoga dana glasno ćemo ih izreći
Nekima one bit će melem
Drugi nas nisu ni vidjeli
Ne smetamo im
Dok oni na oprezu puštaju da se zabavljamo
i našim troškovima i našim gubicima objavljenim
Pustimo ih zaista treba li ih pustiti
da nastave s uništenjem čovjeka

S francuskoga prevela Martina Kramer