Dmitry Kuz’min rođen je 1968. u Moskvi. Doktorirao je na Pedagoškom fakultetu u Samari 2005, na sveučilištima je poučavao poeziju i književno prevođenje, uključujući i Sveučilište Princeton 2014. Koautor je udžbenika Poezija (2016, nagrada za najbolji udžbenik Međunarodnog sajma knjiga u Moskvi). Napisao je knjigu o online-poeziji 2016.
Godine 1989. utemeljio je Udruženje mladih pjesnika Vavilon, središte moskovske pjesničke eksperimentalne scene. Uređivao je i vodio više književnih časopisa i projekata (pjesnički časopis Vozdukh, Moscow Literary Life, časopis za mlade autore Vavilon, prvi ruski časopis za gay-književnost RISK, prvi ruski haiku časopis Triton, Vavilon Internet project). Sastavio je nekoliko pjesničkih antologija, među ostalima antologiju ruske pjesme u prozi i antologiju suvremene ruske LGBT književnosti.
Dobio je nagradu Andrei Bely za doprinos književnosti (2002). Pjesme su mu prevedene na brojne svjetske jezike. U Rusiji je objavio prijevode američke, ukrajinske i francuske poezije. Za knjigu izabranih pjesama i prijevoda, Horosho byt’ zhivym (Dobro je biti živ) (2008) primio je nagradu Moskovsky Stchet, za najbolju debitantsku pjesničku zbirku.
Godine 2014. zbog političkih razloga emigrirao je iz Rusije u Latviju i započeo međunarodni projekt „Literature without borders“ koji podupire prevođenje, u sklopu kojega se objavljuju knjige i organiziraju rezidencije za pjesnike i prevoditelje.
Jedan je 27-godišnji pjesnik
poprilično pripit
jednoga 38-godišnjeg pjesnika
nazvao odveć familijarno Dimitrić.
Tada mu je jedna 23-godišnja pjesnikinja
cijelim svojim podrugljivim bićem
dobacila da bi jednoga 54-godišnjeg pjesnika
bio u stanju nazvati Sergejić.
S divljenjem ju je pogledao
jedan 17-godišnji pjesnik koji
je prisustvovao cijeloj sceni.
A 38-godišnji pjesnik se odjednom sjetio
jedne sitnice iz memoarskoga eseja
jednoga 62-godišnjeg pjesnika
o jednom 70-godišnjem pjesniku,
koji je umro prije 25 godina:
taj je malo prije smrti
predložio sadašnjem autoru memoara
da pređu na ti, bez patronima,
a ovaj nije mogao, za čime
svake godine sve više žali.
Poslije eseja se 38-godišnji pjesnik
okuražio i u prepisci
nazvao 62-godišnjeg pjesnika
punim imenom, bez patronima,
ali i dalje na Vi jer mu 62-godišnji pjesnik
nije ništa predložio, premda je svoja pisma
potpisivao umanjenicom Griša.
Nakon te scene 23-godišnja pjesnikinja
se uputila u noćnu šetnju po kiši
sa 17-godišnjim pjesnikom,
27-godišnji pjesnik je zaspao,
a 38-godišnji je pjesnik napisao ovu pjesmu
i bio je zdvojan kome je posvetiti,
no najzad se odlučio za
17-godišnjeg pjesnika,
zato što je više od svega htio
biti s njim ili biti on,
što se zapravo svodi na isto,
ali i zato što se ispostavilo
da imaju jednake inicijale.
S ruskog prevela Ivana Peruško