Dan Coman rođen je 1975. u Rumunjskoj, u mjestu Gersa, okrug Bistriţa-Năsăud. Debitirao je zbirkom poezije godina žute krtice (2003.), a zatim ghinga (2005.), Rječnik Mara (2009.) i Insektarij Coman (2017.; Nagrada Rumunjskog kulturnog radija, Nagrada Observator Cultural Nagrada Pjesnička knjiga godine 2017. na Svečanosti mladih pisaca). Godine 2004. dobio je Nacionalnu nagradu za poeziju “Mihai Eminescu”, Opera Prima, i Nagradu za prvijenac Rumunjskog udruženja pisaca. Godine 2010. dobio je Nagradu za poeziju koju dodjeljuje Rumunjski kulturni radio, a 2011. slovensku nagradu Kristal vilenica. Objavio je i zbirke proze Neodoljiv (2010.), Parohija (2012, 2017.), Brak (2015., 2016.) i stvari koje se nikad neće promijeniti (2019.), kao i romantiziranu biografiju rumunjskog skladatelja Georgea Enescua, Enescu. Bilježnice za probe (2019). Njegovi su tekstovi uvršteni u antologije u Rumunjskoj, Švedskoj, Francuskoj, SAD-u, Srbiji, Mađarskoj, Sloveniji i Kanadi.

UŽITAK

Na koncu je um bio jači od srca:
na kraju ljeta njezina izglačana zastava leprša iznad, na vrhu
(ali mi još uvijek u rovovima, bacajući vrelu vodu i kamenje).
Naša strategija bila je promašaj: povjerenje ne dolazi iz srca
a dobrota nošena potajice, ispod sakoa, plaši
poput dvosjeklog mača (kakva strategija?
molitva prije spavanja? slijepo povjerenje u san?
beskrajno iščekivanje?).
Uvijek je um bio jači,
ovoga puta nas je pomeo,
20 godina zajedno i evo nas ovdje (ali da ne saznaju
roditelji, da zaštitimo djecu).
Oduprli smo se mladosti, naglim bolestima, suhoj tugi sa sjevera.
S vedrinom retardiranih nosili smo se
s našim disfunkcionalnim tijelima,
s teškom paljbom nerazumljivih riječi, s jedne strane (zatvorenih očiju)
ka drugoj,
sa seksom na koji se nikad nismo mogli osloniti.
Nosili smo se sa Bistrițom, toplinom i sijestom
ali nismo mogli odoljeti našem vlastitom umu,
životinji bez krzna uzalud obrazovanoj,
nepovjerenju godinama njegovanom s najvećom pomnjom
i u najvećoj tajni,
usamljenosti nad kojom smo redom bdjeli
i u najneprikladnije vrijeme
kao nad cementnim vrtom.
i što nam sad preostaje?
kuća? djeca? okretanje bogu?
bol koja će udarati u zglobovima dok ne zasjamo?
neće ostati ništa.
spasenje nikad nije došlo iz srca.
opruži svoj um pored mog uma.
sada, na kraju ljeta, užitak će doći posljednji put
i to će nas obasjati.

Preveli s rumunjskog Ana Brnardić i Adrian Oproiu