Baptiste Gaillard rođen je 1982. Diplomirao je 2009. na Haute École d’Art et Design de Genève. Umjetničke instalacije izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u galerijama i na festivalima u Švicarskoj (Ženeva, Luzern, Lausanne,…) i u Berlinu. S vremenom je jezik postao njegov materijal za rad. Tekstovi su mu objavljeni u časopisima Revue de Belles-Lettres, rehauts, Watts i drugima. Objavio je četiri zbirke poezije: Le Chemin de Lennie (2013.), r a z (2017.), Un domaine des corpuscules (2017.), za koju je dobio Švicarsku književnu nagradu 2018., te Bonsaï (2018.). Zajedno s Deirdreom O’Learyjem objavio je 2016. godine umjetničku knjigu Caméléon. Živi u Ženevi.
PODRUČJE KORPUSKULA
Kad kiši, vodena granica počinje se pomicati. Kiša koja pada nema učinka u oceanu gdje ništa ne može biti više preplavljeno.
Na istom vodenom dnu elementi su manje razdvojeni, odasvud navire sitna riba. Morska trava leluja se u brazdi životinja, njihov prolazak stvara valove. Tijela mijenjaju oblik, u odsustvu svjetla, pod polaganim djelovanjem tlakova. Krišom u mulju ribe plivaju predjelom u kojem je svaki pokret opasan; nepomične, za zaborav, ponekad se samo naglo trznu. Osakaćene i unakažene plivaju ukrug jedna uz drugu.
Šume mangrova u svojim vodama kriju pletere. Ispupčenja i pruće množe se i stežu; korijenje se odvaja od tih vodenih čvorova i prodire u gušću smjesu, u blato.
Stvari tame talože se jedna na drugu.
Udubine na uništenim dijelovima ceste opijaju se lokvama. Hrđava piljevina prodire u tkiva koja se ondje nalaze. Ulje, kapajući iz usjeka dok se ne iscrpe zalihe, treperi u duginim bojama na površini sada poplavljenih razvalina.
Redovito se pojavljuju stvari koje se izdvajaju iz cjeline, no općenito, one isprva obojene potom se stapaju i malo-pomalo postaju nerazlučive.
Grob, bez zraka, spljošten, uronjen duboko pod visoku šumu, ima samo stražnju stranu.
Kolebljive lisne uši: pokreti očiju, fluidne sekvence nogu i dlake, polaganost tijela u uzastopnom kretanju i u prekidu. Svaka stvar ulazi u red i iz njega izlazi. Pauci se zaustavljaju i čekaju, nepomični, da im se uhvati plijen.
Ponavljanje, crescendo. Posvuda rušenje, podrhtavanje stvari.
Životinje uhvaćene u automobilska svjetla ukipljene su. Insekti uhvaćeni u mrežu umrtvljeni jednim ugrizom i omotani slojevima ljepljive opne. Obične ulične svjetiljke usisavaju leteći život polja.
S livada se oslobađa neki mir, što samo nagli trzaj ponekad može iznenada narušiti. Jeka cvrčaka ili kugle kotrljajuće trave duž električnih vodova. Mnogi novi zvukovi proizlaze iz tišine. Vjetar samo prolazi, dolazeći izdaleka, tek dotiče ovo ovdje. Noću i najmanji zvuk odzvanja kao prasak.
Kolnici i dalje postoje, no skriveni su. Tu je nekoliko kuća, vrtlozi trave, i mreža katrana, vodoravno prikrivena. Poput snage koja sa svih strana izvire istovremeno, ne poznajući strogu rešetku cesta, premašujući je umjesto da je se pridržava, obujam bilja pomalo briše jasnoću četvrti koje gotovo da nisu naseljene.
Postoje i drugi ritmovi, danju i noću. U izobilju žive životinje, kreću se omlohavljelim prostorima gdje kao da ništa više nije ni posve ravno ni posve pravilno. Svuda vlada briga za gnijezdo, uz poneki automobil koji katkad prođe, svjetla nekih kuća, a na travnjacima, više ili manje utabani, neaktivni tragovi civiliziranoga. Dva svijeta na neko vrijeme preklopljena, a da nije moguće zaboraviti ni jedan ni drugi.
S francuskoga prevela Vanda Kušpilić