Adrian Oproiu rođen je 1980. (Curtea de Argeş, Rumunjska). Diplomirao je filozofiju na Sveučilištu u Bukureštu te na istom sveučilištu i magistrirao. Od 2009. živi u Zagrebu. Objavio je zbirku pjesama Căpcăunul Ierbivor (Psoglavi biljojed, Bukurešt, 2012). Osim pjesama, piše priče i eseje koje je objavljivao u rumunjskim i hrvatskim književnim časopisima te na radiju. Prevodi s rumunjskog na hrvatski i s hrvatskog na rumunjski jezik.
ŽUTA KUĆA
u svakom naselju, u svakom gradiću u unutrašnjosti ili na obali, ovdje postoji po jedna žuta kuća; uske ulice, kamenom popločane aleje i svaki suton ili popodne izlijevaju svoje svjetlo na tu kuću kanda više nego na druge; ona blista kao fina koža, iako je žuta kuća uglavnom siromašna, oči su joj prevučene paučinom kao nakon duge noći iz koje izlazi potom pomalo oprljena, pušeći se kao tikva; bore su joj međutim dublje, te pukotine u koje kukci sipaju svoja nijema jajašca, nešto ondje zuji, neka samotna muha, propupala sjena, „…jer je fantastično, te žute kuće na suncu i neusporediva svježina plavetnila”, i jer je prva kuća koja strada u ratu žuta kuća, raspadne se kao tanki pergament, smrvi se i zvijezde joj više ne mogu čitati iz dlana, već je samo čuju kako zviždi u drvenoj školjci; kamen je ovdje hladan, kamen ovdje gleda na more iza maslinika, ovdje se kamen zatvara u sebe i rađa opet kamen; na njihovim prozorima, prozorima tolikih žutih kuća, nisam nikada vidio nikoga, kao da je nevidljiva ruka nacrtala zid: nije bilo nikog u žutoj kući u Motovunu, onoj na čijem je zidu bio naslikan div, nikog u kući u Svetom Petru (a ti si me polako vukla za ruku), nikog u kući u Vrsaru, toliko maloj i oronuloj, mada je na užetu vijorilo rublje, nikog u kući u Novigradu, samo se par tankih i tajnovitih sjena nalik na drvene ruke motalo na prozoru, nešto je ondje sjalo, možda mačje oko, možda krzno zeca; „jer je fantastično, te žute kuće na suncu”, i jer se kroza škure vidim kako prolazim ulicom, pomičem svoje drvene ruke, kako po meni rastu peteljke, lopoči, ruže; „moj prijatelj, poštar, na kraju je ulice nalijevo, između dva željeznička mosta.”
S rumunjskoga preveo Goran Čolakhodžić