70 godina: Tko pjeva, zlo ne misli

70 godina: Tko pjeva, zlo ne misli

Koncertom “Tko pjeva, zlo ne misli”  društvo je proslavilo 70 godina djelovanja.

Na pozornici Lisinskog 300 članova društva prošlo je kroz  pjesmu, ples i glumu publici su predstavili neke od najuspješnijih filmskih tema poput onih iz filmova: „Grk Zorba“, „Bitka na Neretvi“, „Sokol ga nije volio“, „Pirati s Kariba“, „Kum“ i mnogih drugih.

U završnoj točki svi izvođači su odali počast jednom od najpopularnijih i najzagrebačkijih filmova svih vremena te izvesti koloplet vječnih melodija iz filma „Tko pjeva, zlo ne misli“.

Koncert se održao pod pokroviteljstvom Predsjednice Republike Hrvatske, Hrvatskog sabora, Gradonačelnika Grada Zagreba i Hrvatskog sabora kulture.

Književni, ali i ratni, partizanski put Ivana Gorana Kovačića poznat je, priznat i slavljen u stručnoj, ali i široj javnosti. Mnogo je manje međutim poznat Goranov interes za sedmu umjetnost – činjenica da je djelovao kao prvi profesionalni filmski kritičar u Hrvatskoj, kao i jedan od pionira filmskog pisma u Jugoslaviji općenito. U jesen i zimu 1937. i 1938. godine  Goran je u zagrebačkom „Hrvatskom dnevniku“ objavio tridesetak priloga, uglavnom kritičkih prikaza onodobnog zagrebačkog kino-repertoara.

Film za Gorana „mora biti lijek i sredstvo pogodno napretku“. Filmskoj se kritici posvetio, njegovim vlastitim riječima: „kako bi hrvatskoj publici olakšali put do uvjerenja, da li jedan filmski komad vrijedi ili ne vrijedi, i da joj tako unaprijed onemogućimo moralni ili materijalni gubitak da se ne mora ravnati prema nepouzdanim mišljenjima svojih susjeda o dobroći kinematografske predstave, donosit ćemo redovno objektivne kritike pojedinih komada i već sada upućujemo posjetnike da se ravnaju posve sigurno prema ovim prikazima, jer njih ne vodi nikakva druga svrha osim probitak, napredak, oplemenjivanje, podizanje i obrana hrvatskog naroda“.

Goran je strog, ali pošten kritičar, koji se jednako zanima filmskom estetikom i elementima filmskoga jezika, kao i društvenim dometom i učinkom djela. Njegovo pero je oštro, a njegov ton mjestimice gotovo profetski: „treba se boriti protiv zaraznih pokušaja novih filmova koji sentimentalnim limunadama i slatkim opijumskih dimovima uspavljuju živo ljudsko biće i odvajaju ga od života, dakle od naroda“.

Vrlo rano Goran britko detektira neke od stranputica filmske umjetnosti, pretjeranu sentimentalnost i melodramatičnost koje, nauštrb njegove umjetničke vrijednosti, služe prvenstveno tome da film prodaju. Ta je prodaja doslovna kao i metaforička. „Upravo je nevjerojatno da se film – ta mlada svježa umjetnička grana koja je doživjela u najkraćem roku revoluciju za revolucijom i postigla najveće stvaralačke mogućnosti – tako brzo izživjela i zalutala u slijepu ulicu“, reći će.

Film, međutim, itekako ima budućnost: dobar je film slika i odraz budućnosti same: „Treba se boriti za filmove širokih, narodnih, životnih, zdravih i snažnih zanosa koji će pojedinca uvesti u život, povratiti mu razum, svijest, mišljenje, otvoriti oči i uši, da čezne za višim idealima koji prelaze njegove osobne međaše, njegove egoistične težnje, koji će kao potok u rijeku, kao rijeka u more, ulaziti i živjeti u množini, u narodu“, zaključuje u svojoj dvadeseti i petoj godini Kovačić, borbeni pjesnik.

 

Marko Pogačar