Marija Andrijašević: Temeljenje kuće (Fraktura, 2023)
Marija Andrijašević rođena je 1984. u Splitu. Završila je trogodišnji smjer Trgovačke škole u Splitu 2001., a četvrti razred u večernjem programu Trgovačke škole u Zagrebu 2008. Magistrirala je komparativnu književnost te etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2015. Debitirala je zbirkom pjesama davide, svašta su mi radili, nagrađenom Goranom za mlade pjesnike 2007. Izabrane pjesme iz te knjige uvrštene su u nekoliko domaćih antologija i prevedene na više stranih jezika. Godine 2021. objavila je svoj prvi roman, Zemlja bez sutona,nagrađen nagradom tportala za roman godine, kao i prvom regionalnom nagradom Štefica Cvek. Knjigu priča Liga ribara objavila je 2024. godine.
OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE
Žiri za nagradu radio je u sastavu: Krešimir Bagić, Branislav Oblučar i Evelina Rudan, a u konkurenciji su se našla 82 naslova objavljena u razdoblju od 1. studenog 2022. do 31. listopada 2024. godine.
Druga pjesnička zbirka Marije Andrijašević, Temeljenje kuće, već na prvi pogled ostavlja dojam čvrste, kompaktne gradnje. Da je riječ o promišljenom pjesničkom postupku, na jednome mjestu upućuje i lirska junakinja: „Slova stišćem kao što mraz stišće zemlju. Primirujem površinu, zbijam iznutra“. Ovaj odnos između mirne, zaglađene površine i zbijene nutrine teksta može se čitati u terminima odnosa forme i sadržaja: četrdeset nenaslovljenih pjesama u prozi, malih monolitnih cjelina koje podsjećaju na građevinske blokove, sazdano je od tekstualnog materijala u kojemu nema višaka ili praznina koji bi mogli ugroziti čitavu konstrukciju. Čitatelj stoga ima osjećaj da su temelji imaginarne knjige-kuće dobro položeni, i da je na djelu sretan spoj nadahnuća i rada: „Potrebne su godine za polaganje temelja i dizanje strukture, vježbanje samoće“.
Na spomen godina, teško je ne pomisliti na vremenski razmak koji ovu zbirku dijeli od autoričinog prvijenca, davide, svašta su mi radili, objavljenog 2007. i ovjenčanog Goranom za mlade pjesnike, koji je vrlo brzo stekao naklonost kritike i publike. Unatoč proteklom vremenu, dijelove armature prve knjige zatječemo u temeljima druge, zbog čega se njihovi svjetovi jednim dijelom preklapaju. Situacija se dodatno usložnjava i kada se Temeljenje kuće čita u odnosu spram autoričinog romana, Zemlja bez sutona (Fraktura, 2021), kojim se Andrijašević oglasila kao pripovjedačica. Knjiga-kuća stoga dobro stoji kao samostalna, zaokružena gradnja, dok njezini temelji, poput biljke, u zemlji puštaju korijenje i prepleću se s korijenjem drugih tekstova i poetika, čak i s onu stranu autoričinog opusa.
Ako se Temeljenje kuće i davide, svašta su mi radili uspoređuju na planu stila, najprije se ipak uočavaju razlike. Prvijenac je pisan u dugome, raspričanome slobodnom stihu, jezikom čija privlačnost počiva u gotovo neobuzdanoj energiji kojom se smjenjuju komadići razgovora, unutarnji monolozi, pripovijesti i ispovijesti, a psovke i kolokvijalizmi začin su lucidnim, katkad i pomaknutim nizovima asocijacija. Takvome pjesničkom govoru suprotstavlja se u Temeljenju kuće već spomenuta kompaktna pjesma u prozi, a raniji hotimično neizbrušen jezik sada je zamijenio rafiniraniji stil i prigušenija, obuzdanija emocija. Očituje se to u sintaksi u kojoj komotno supostoje lapidarne rečenice i ulančani iskazi, a ritam se postiže paralelizmima i ponavljanjima; razvidno je to i u apostrofama („Kućo, ne puštaj me“), kao i u biranom leksiku, prožetom regionalizmima, što pjesmama daje diskretnu lirsku patinu. Kontinuitet između knjiga ostvaruje se na motivskom planu – u lirsko-narativnome mozaiku ove zbirke zatječemo obiteljske likove iz prvijenca; naročito je zastupljena figura oca, o čijoj su smrti u davidu napisane izrazito snažne, potresne pjesme. Otac je ovdje himerično biće – neprestano prestupa granicu smrti i života, javlja se kao sugovornik autobiografski stilizirane kazivačice, on je figura iz njezina sna i sjećanja. Uz oca, pojavljuju se majka, brat, stric i tetka Mara – živi i preminuli bližnji sastavni su dio značenja središnjeg motiva knjige, simbola kuće.
Kuća je protejski motiv koji se preobražava i bogati konotacijama iz pjesme u pjesmu. U Poetici prostora Gaston Bachelard ustvrdio je da se kuća zamišlja na dva načina: kao vertikalno i kao koncentrirano biće – ona pobuđuje našu svijest o vertikalnosti (kontrapunkt podruma i tavana), kao i svijest o našoj usredištenosti u svijetu i kozmosu. U knjizi Marije Andrijašević vertikalnost bi se mogla tumačiti kao napor gradnje, želja da se „podigne“ konstrukcija, koja je i fizička i tekstualna. Kuća je, poput oca, himerično biće – ona „pleše“ na granici fikcije i zbilje, nacrta (tlocrta i bokocrta) i ostvarenja, čitavo se vrijeme pomalja u fragmentima: čas se sagledava izvana, čas iznutra; čas se naziru okviri konstrukcije (vertikalna opsesija temeljima i krovom), čas elementi unutrašnjosti (vrata, stolovi, predmeti) i okolice (voćnjak). Analogija između kuće i teksta istaknuta je brojnim metatekstualnim iskazima koji potiču čitatelja da gradnju („temeljenje“) razumije kao pisanje, i obrnuto; na jednome mjestu navodi se i sam naslov zbirke koja se gradi-piše. Ove analogije i zamjene kulminiraju u poistovjećenju lirskog subjekta i kuće – dok junakinja gradi i misli, „[k]uća uzima olovku i piše“.
Kuća kao „koncentrirano“ biće okuplja pak problematiku doma i pripadanja, tradicionalnijim jezikom rečeno – tematiku zavičaja. Kuća je naime zamišljena i kao sjemenka koja će proklijati na zavičajnoj njivi, smještenoj na selu u dalmatinskoj Zagori, u blizini Cetine. Ako ideja vertikale oko sebe okuplja slike podizanja i gradnje, ideja usredištenosti priziva slike organskoga rasta, zemlje i prirode. Upravo je to spona Temeljenja kuće i romana Zemlja bez sutona, čija je radnja također smještena u dalmatinsko zaleđe, a koji sa zbirkom pjesama dijeli i sličan pogled na odnos čovjeka i prirode. U jednoj pjesmi junakinja spominje da radi na tekstu romana, dok na drugom ističe i razliku između sebe i romanesknog lika (botaničarke Glorije Suton kojoj otac usađuje ljubav prema prirodi): „Znam da nisam svoja junakinja i nitko me nije imao učiti zemlji“. Unatoč razlikama, osnovni odnos prema zemlji je isti. Priroda se ni u poeziji ni u romanu ne romantizira, ona nije prostor odmora i kontemplacije, već je u znaku napornog rada i borbe za preživljavanje – upravo je ta borba, svakodnevno kulučenje, sastavni dio jezika predaka koji lirska junakinja uči od majke i nastoji održati živim. Kuća se gradi da posluži kao materijalno utočište sjećanja na pretke i život koji je iščezao. Identifikacija junakinje s kućom tako se proširuje i na njezinu identifikaciju sa zemljom – škrtom glinom koja osporava biljni rast, ali se prepoznaje kao nešto prisno: „Potekla sam od nje, ista nam je propusnost. Sve držimo u sebi, živim“.
Ovim je tradicionalnim lirskim motivima autorica udahnula svježinu – ona vješto izbjegava opća mjesta zavičajne lirike, kao i klišeje lokal-patriotizma i rodne stereotipe (pozicija žene na selu suptilno izranja kroz upečatljiv portret Mare). Ruralna tematika pritom neminovno izaziva asocijacije na trend tzv. „novog ruralizma“, koji se recentno oblikovao u poeziji Monike Herceg, Denisa Ćosića, Marije Dejanović i drugih. Doista, Temeljenje kuće može se čitati kao inventivno proširenje ove tendencije, premda ono svoje poticaje nalazi i u poeziji prethodnika – u oporoj otočnosti Andriane Škunce i arhetipskoj poetici krša Petra Gudelja (ovi su pjesnici na kraju zbirke navedeni kao sugovornici). Sagledavamo li stvari iz perspektive žanra ili forme, Temeljenje kuće važan je doprinos pjesmi u prozi, izrazito vitalnoj u suvremenom hrvatskom pjesništvu; potencijal ovog žanra do posebnog izražaja dolazi upravo u konceptualno osmišljenim rukopisima u kojima pojedinačni tekstovi tijesno „surađuju“ u stvaranju cjeline.
Bez obzira na to čita li se kao samostalno, zaokruženo djelo ili se sagledava kao dio šire slike – autorskog opusa ili korpusa suvremene lirike – zbirka Marije Andrijašević ispunjava imperativ koji si postavlja sama lirska junakinja: „Paziti da riječi budu poredane smisleno i ostave sve otvorenim…“ Drugačije rečeno, dokaz dobrog temeljenja kuće-teksta jest gustoća smisla i otvorenost prema različitim smjerovima čitanja i tumačenja. To je postignuće zbog kojega knjiga ove pjesnikinje zauzima istaknuto mjesto u našoj pjesničkoj panorami.
Branislav Oblučar