Dorotea Šušak (1996.) diplomirala je Dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu. Edukantica je realitetne psihoterapije i teorije izbora. Doktorandica je na poslijediplomskom studiju Znanosti o književnosti, teatrologije i dramatologije, filmologije, muzikologije i studija kulture pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Trostruka je laureatkinja nacionalne nagrade Marin Držić za najbolje dramske tekstove. Dobitnica je nagrade Radiofonton za najbolji radio-dramski tekst te je dvostruka laureatkinja nagrade za najbolji dramski tekst Hrvatskog narodnog kazališta u Mostaru. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Potpisuje autorstvo, dramaturgiju i/ili režiju niza kazališnih i drugih umjetničkih projekata na nezavisnoj i institucionalnoj sceni diljem RH i regije. Višegodišnja je aktivistkinja u polju prevencije nasilja te feminizma. Izvršna je direktorica Centra za ženske studije te ravnateljica Centra za kulturu Trešnjevka.

 

OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE

 

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je 45 rukopisa. O nagrađenom rukopisu odlučivao je žiri u sastavu: Miloš Đurđević, Monika Herceg i Andrijana Kos-Lajtman. Žiri je kao pobjednički izabrao rukopis autorice Dorotee Šušak naslovljen Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise: Pjesme za svaki slučaj Nine Bajsić, naCRT_nostalgije Nele Gluhak i Kako smo postali filistri Estelle Veronice Grubač.

 

Demiurg guši muhe, crve, pahulje i vodu samosvojan je i zaokružen pjesnički tekst koji se izdvaja visokom razinom svoje semantičke i sintaktičke promišljenosti, ritmičkom protočnošću, stilskom bravuroznošću te slojevitošću motivsko-tematskog i idejnog sloja. Rukopis je oblikovan u formi poeme, svojevrsnog spjeva sastavljenog od manjih sadržajno-strukturalnih dionica koje vješto povezuju dubinsku uvjetovanost mitološkim pričama i likovima zapadne civilizacije s aktualnim motivima današnjice, ali i s univerzalnim, svevremenskim figurama stradanja, bolesti i smrti. Spjev već u svojim početnim dijelovima uspostavlja interdiskurzivnu poveznicu s antičkom mitologijom, a preko nje i s motivsko-tematskim i jezičnim arealom književne tragedije, i ta će se poveznica na suptilan način provlačiti tijekom cijeloga pjesničkoga teksta. Ključni kodovi koji služe kao žarišne tematske točke pritom su vezani za obilježenost cjelokupnog živog svijeta, a ponajviše onog ljudskog, nasiljem, krvoprolićima, propadanjem, bolešću i smrću, ali i međugeneracijskim vezama koje, kao što svjedoči lirski subjekt (u ženskom rodu) ponekad generiraju i mnogo ljepše i nježnije efekte, poput emocionalne povezanosti, učenja i empatije. Upečatljivost nekih od navedenih motivskih preokupacija dodatno se intenzivira ponavljanjima pojedinih stihova ili dijelova stihova, koji zadobivaju ulogu lajtmotiva u misaonom i ritmičkom kolopletu teksta (npr. „Čovjek koji zaboravlja svijet / može izgledati poput / fetusa u formalinu“; „od tada znam da smrt ne grize / jer ona nema zubalo“; „Ponavljajući / paradigme o iluziji / demiurgove varke / zamišljam da se mogu / uvjeriti u svaku reprezentaciju / svijeta i od te me pomisli / snažno bole / kosti“).

 

Ishodišna je postavka spjeva figura demiurga kao tvorca svih bića i stvari, ali i kreatora nekih od najubojitijih iluzija, poput one o životnom smislu, dostatnom trajanju ili humanim postavkama svijeta u koji smo (u)bačeni. Iz te misaone jezgre klija (s)pjev koji, iako opsegom reduciran, uspijeva biti tekst o životu samom i njegovim nedokučivim, tragično-apsurdnim principima. Glavne kvalitete autoričina pisanja kriju se u sposobnosti da parcijalnim predoči opće, da lucidnošću posreduje ono ozbiljno, a ludizmom potvrdi širinu i podatnost pjesničkoga jezika (npr. „gu-gu / gr-gr / samo je ponavljao / tiho / tu riječ na g / grob / grob / grobnica / ovo je grobnica“). Svjesna stilskih potencijala pjesničkoga govora, autorica će ih dodatno iskoristiti na način da ih autoreferencijalno eksplicira („Ovo je spjev bez / zareza / u njemu za njih nema / vremena / i zato se udah / kao i u ronjenju / uzima samo na početku / i ispušta / na kraju svijeta / kao posmrtni hroptaj“) ili humorizira („Pauza. Zarezi su ovdje samo na tren.“;„Pauza. Zarezi su ovdje bili samo na tren.“), baš kao što će ih i praktično znati iskoristiti u strukturaciji spjeva (grafički raspored stihova, oblikovanje teksta po osnoj simetriji). Upravo je paleta tonova – od onih najozbiljnijih, pa sve do humorističkih i ironijskih – ono što će vjerojatno najviše oduševiti čitatelje, kako to i inače biva s ponajboljim književnim ostvarenjima. Posebno je dojmljivo da spjev, unatoč mnoštvu tamnih slika i uvida, završava nježno, (o)stavljajući kap lirskog svjetla kao točku na svoj rep („Želim da čuješ glas koji grli, nježnost alta u / zimskoj oluji“).

 

Andrijana Kos-Lajtman