SILBA LJUTAK

Silba Ljutak (Zagreb, 1999.) studentica je diplomskog studija psihologije i freelance prevoditeljica za engleski jezik. Piše i objavljuje poeziju i kratku prozu. Rukopisna zbirka pjesama Normalna raspodjela dobiva pohvale žirija na 58. Goranovom proljeću, a zbirka Kuća na otoku na 60. Goranovom proljeću. Sudjelovala je na književnoj tribini Učitavanje te na festivalima Rukopisi i Vrazova Ljubica. Izbor pjesama preveden joj je na španjolski jezik. Tu i tamo malo fotka.

OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je 47 rukopisa. O nagrađenom rukopisu odlučivao je žiri u sastavu: Asja Bakić, Sanja Baković i Dinko Telećan. Žiri je kao pobjednički jednoglasno izabrao rukopis pjesnikinje Silbe Ljutak naslovljen Kuća na otoku.

Kuća na otoku iznimno je zaokružen i cjelovit rukopis koji se ističe svojom kompaktnošću, te jasnom i ujednačenom tematskom i poetskom provedbom. Kroz 45 pjesama pisanih slobodnim stihom, odijeljenih sa sedam kratkih pjesama donesenim u kurzivu koje funkcioniraju kao naslovi ciklusa, lirska subjektica (kći) pažljivo i precizno prati biografiju majke, tako da gotovo u svim pjesmama susrećemo sintagmu „moja Mama“. Pjesme su poredane u funkcionalnoj ritmičkoj i kompozicijskoj dinamici, s potpunim odsustvom interpunkcije, sve naslovljene samo jednom riječju, što otkriva formalnu samosvijest pjesnikinje.
Pjesnička protagonistkinja, kći, postavlja se u odnos s „mojom Mamom“, ponekad kao promatračica, ona koja samo „priča priču“, iz pozicije neovisnosti, ponekad u čežnji da iskorači iz simbiotskog odnosa s majkom. Umjesto generacijskog prijenosa, „moja Mama“ iz rukopisa Silbe Ljutak predstavnica je generacijskog (prije)loma i nositeljica razgranate borbe; ona se bakće s pokušajima, bjegovima, bolovima, smiješnim gestama i greškama majčinstva.
Uporišno mjesto čije ponavljanje uz „moju Mamu“ zadaje ritam rukopisa je „Veliki grad“ kao mjesto majčine preobrazbe, u kojem grad nije samo lokalitet, već je transformator iskustva i nedaća, bez kojeg bi „moja Mama“ ostala u kući na otoku lišena neugodne, no ipak vlastite staze (primjer iz pjesme „Pismo“): „mojoj Mami je njezina mama / uvijek govorila / da je svijet jedno opasno mjesto // svijet počinje u moru / između njihovog Otoka / i obale za preradu plivača / kad ih nemani s početka tog svijeta/ povuku za peraju preradu od nestalog oca / koji je isto tamo mislio da zna plivati // moja Mama je svojoj mami odgovarala / da se ona ne boji / ni morskih nemani / ni tvornica s visokim dimnjacima“. Krajolik „Velikog grada“ postavljen je kao prostor-laboratorij nemilosrdnih lekcija, on je nužan tamni tunel u kojem se odvija preobrazba subjekta (majke).
Lirska subjektica nije ojađena kći trpljenica koja inzistira na traumatskom mjestu zbog odnosa s „nepotpunom“, depriviranom, nedovršenom majkom. Ona bilježi s distancom, no i dalje osjeća. Ne upadajući u afekt, istinski suosjeća. „Moja Mama“ samo je jedna od mogućih majki kakve majke mogu biti, ljudske i nesavršene, kakva je i ljubav sama.
Rukopis Kuća na otoku je svakako i pjesničko svjedočanstvo ženske emancipatorske snage koja se kreće u dvije linije: emancipacija majke od uskogrudne i okrutne male sredine i emancipacija kćeri od majke kako bi kreirala vlastiti svijet: „ja sam početni stadij rasta / iz nečega u nešto drugo / proklijala sam na zubatom Suncu“.

Sanja Baković