OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE VESNI BIGA
Žiri u sastavu: Tomislav Brlek, Ana Brnardić, Nataša Govedić, Ivica Prtenjača i Olja Savičević Ivančević odlučio je Goranov vijenac, bijenalnu nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti, dodijeliti Vesni Biga.
Činjenica da je Vesna Biga poeziju počela objavljivati kad je već bila afirmirana prozna autorica, kojoj su pripovijetke i romani osigurali mjesto u antologijama, prijevode i kritički ugled, nesumnjivo je uzrok tome da njezino pjesništvo, s jedne strane, nije recepcijski vidljivo u mjeri u kojoj to doista zaslužuje, mada jest kritički bez iznimke visoko vrednovano, dok se s druge, a što je svakako daleko važnije, u cjelini odlikuje izrazitom zrelošću, kako na razini poetičkog koncepta, tako i u pogledu pjesničke izvedbe. Ako je naslovom prve zbirke Način pjesme (1996) jasno iskazala dosljednu usmjerenost na pitanje oblikovne specifičnosti, kao priručna definicija njezine praktične provedbe mogao bi poslužiti ništa manje autoreferencijalan naslov kasnije zbirke Uhodeći vlastiti pogled (2003). Izrazito refleksivna impostacija gledišta glasa koji govori, tako što se subjekt fenomenološkim stavljanjem u zagrade konzistentno ispostavlja objektom vlastitoga govora, možda je najlakše uočljiva konstanta pjesništva Vesne Biga. Pjesme se razvijaju u neprestanom mijenjanju očišta, trajnom preispitivanju percepcije riječi i stvari, a naročito povratne sprege njihovog odnosa, pri čemu, kako je istaknuo Krešimir Bagić, „pogled fokusira pojedine prizore, primiče im se, uvećava ih i preobražava,“ dok se od drugih „pak odmiče, eufemizira ih, umanjuje ili briše.“ Presudno je, međutim, što se ekvivalent tretmanu tematskih i semantičkih elemenata pritom jasno iskazuje u vidu ritmičke organizacije, koji se također može opisati muzičkim terminom iskorištenim kao naslov jednog ciklusa iz zbirke Bijela panika (2013): mezzo. Vještina održavanja srednjeg stanja koje karakterizira referencijalni aspekt u poetskom se realizira delikatnim balansiranjem na granici oblikovanja proze i stiha.
Osobitu važnost tog međuodnosa efektno je povodom zbirke Četiri straha (2001) sažeo Tonko Maroević, tvrdnjom kako „unutarnji monolog Vesne Biga inkrustiran je neizbježnim realijama, tako da na paradoksalan – a uspješan – način sintetizira ekstrovertni pogled prozaika s unutarnjim viđenjem lirskoga subjekta.“ Ustvrdivši pak da se općenito „poezija može promatrati i kao zgusnuta, destilirana proza,“ Zvonimir Mrkonjić ukazao je na konstitutivnu modernost poetike unutar koje pjesme trajno održavaju ritam koji se drži na jednakoj udaljenosti od asocijativnog nizanja svakidašnjeg govora i metronomske usklađenosti iskaza. Otuda i karakterističan model pjesme kojim se pretežno, mada nipošto isključivo, služi u svim zbirkama nakon prve, a koji odlikuju izbjegavanje strofne organizacije, relativno dugački stihovi te naglašena sintaktička i misaona razvedenost. Izrazita se oblikovna samosvijest iskazuje očiglednim omalovažavanjem retorički naglašenih mjesta kao što su početak i kraj, gomilanjem digresija i asocijacija, kao i isticanjem svakovrsnih podrobnosti, čime se čitanje drastično usporava, ali ipak nikada ne zaustavlja jer, istodobno i komplementarno, ritmička struktura osigurava neumitno daljnje kretanje. Stoga su sudovi Kristine Špiranec da se tematika pjesama Vesne Biga može odrediti kao „istost, postojanost stvari, odnosno ne-događanje“ i Miroslava Mićanovića kako je tekstualni subjekt lako „moguće vidjeti u hodu, u kretanju, u slobodi da se bude sam, sama sa sobom, u besciljnosti,“ tek naizgled međusobno suprotstavljeni. Da u svojoj poeziji opetovano ostvaruje rezultantu tih dviju tendencija potvrđuje Bagićeva konstatacija kako Vesna Biga „demonstrira nesvakidašnju govornu moć“ najčešće upravo time što „napušta svoj jezik i nalazi ga u svemu prešućenom.“ Ista se dijalektička napetost gradi neprestanom međuigrom metaforičkih i doslovnih značenja, začudnim povezivanjem udaljenih semantičkih polja i rasponom složenih sintaktičkih konstrukcija, te napose suodnosom dijela i cjeline, istaknutim slaganjem pjesama u veće konceptualne sklopove, koje mogu doseći i opseg čitavih zbirki, kao što su Vidok koža (2005) ili Tijelom u riječ (2019). Na svim se razinama, kao i u slučaju metričkih odstupanja i varijacija (a po potrebi će se pjesnikinja spretno poslužiti i strožim vezanim oblicima) ili ludičkih spojeva zvukovnih i smisaonih efekata, pravilnost uspostavlja da bi se narušila, ali se istodobno pokazuje kako je smisao narušavanja u tome da se struktura jasnije pokaže, kako je to, uostalom, programatski iskazano u prvoj zbirci:
I nije bila kuća
u žarkom koridoru kopita
niti čabar kišnice
Ono što me čekalo
bio je mamac ivice
u srebrnoj opruzi zjenice
koplje sekundare
U perspektivi modernog hrvatskog pjesništva, Vesna Biga svojim je opusom kroz proteklih četvrt stoljeća ustanovila jedan od ključnih orijentira koji mu omogućuje daljnje kretanje. Zbog toga nagrada Goranov vijenac za 2022. godinu ne samo da odlazi u prave ruke, nego i u pravi čas.
Tomislav Brlek
BIOBIBLIOGRAFIJA AUTORICE
Vesna Biga rođena je 1948. godine u Zagrebu, gdje je završila Filozofski fakultet.
Objavljene su joj sljedeće knjige:
Poezija:
Način pjesme, 1996.
Uhodeći vlastiti pogled, 2001.
Četiri straha, 2001.
Ispod kapaka druge rase, 2004.
Vidok koža, 2006.
Sjenka na uzici, 2009.
Žene na putu, 2013.
Bijela Panika, 2013.
Moram gledati more, 2018.
Tijelom u riječ – performans stihom, 2019.
Pripovijetke:
Oprezne bajke, 1981.
Slike iz novog sjećanja, 1987.
Dušin vrt, 1995, 2003.
Čovjek koji je čeznuo čudo, 1998.
Deset dolazaka, 2009.
Romani:
Iz druge ruke, 1983.
Vlasnik smrti, 1987.
Dnevnički zapisi:
Autobusni ljudi, 1999, 2000.
Očekujući noćnog sokola, 2001.
Izvedene su joj brojne radiodrame (Premještaj, Vrata, Kućni posjet, Soba, Nesporazum s desetercem, Petero ili tišina, Iz druge ruke, Čovjek koji je čeznuo čudo).
Pjesme, pripovijetke i radiodrame objavljivala je u brojnim časopisima (Forum, Republika, Dometi, Istra, Književna reč, Savremenik, Vidici, Gordogan, Pitanja, Revija, Naši razgledi).
Proza i poezija prevođeni su joj na slovenski, makedonski, talijanski, turski, ruski, ukrajinski, poljski, esperanto i engleski jezik.
Dobitnica je nagrade na Natječaju za kratku priču Večernjeg lista za pripovijetku „Besanica gđe KS“ (1983).
Pjesme i pripovijetke uvrštene su joj u više antologija.
Antologije poezije:
Utjeha kaosa, prir. Miroslav Mićanović, Zagrebačka slavistička škola, Zagreb, 2006.
Sanjin Sorel, Isto i različito, Antologija i studija hrvatskog naraštaja devedesetih, V.B.Z., Zagreb, 2007.
Antologija hrvatske poezije, Pranat, Moskva, ur. Sergej Glavjuk, 2007.
U nebo i u niks, Ervin Jahić, Antologija hrvatskog pjesništva 1989-2009, Bijelo Polje, 2009.
Antologija hrvatskog pjesništva 20. stoljeća W skwarze słońca, w chłodzie nocy (Pod žegom sunca i svježinom noći), priredio Grzegorz Łatuszyński, Varšava, 2012.
Tonko Maroević, Svjetlaci – Hrvatsko pjesništvo trećega poraća (1996-2019), 2019.
Antologije proze:
Mlada jugoslavenska književnost, Vidici, br. 7, 1978.
Mlada hrvatska proza, Republika, br. 5-6, 1979.
Panorama novije hrvatske fantastične proze – Guja u njedrima, Izdavački centar Rijeka, 1980.
Hrvatska nova proza, Književna kritika, br. 5, 1986.
Barkoj el akvo (Lađa od vode), Elektitaj kroataj noveloj, 1970-1995, Međunarodni centar za usluge u kulturi, Zagreb, 1998.
Antologija hrvatske kratke priče, prir. M. Šicel, Disput, Zagreb, 2001.
Prodavaonica tajni – Izbor iz hrvatske fantastične proze, prir. J. Pogačnik, Znanje, Zagreb, 2001.
Svaka priča na svoj način (Hrvatska ženska kratka priča), prir. Tomislav Sabljak, Večernji list, 1964-2004, Naklada MD, Zagreb 2006.
Antologija suvremene hrvatske proze Hrvatski mozaik, ur. Alla Tatarenko, Folio, Harkov, 2007.
Orientations: An Anthology of East European Travel Writing, ca. 1550-2000, ur. Wendy Bracewell, CEU Press, 2009.