2019: Denis Ćosić

2019: Denis Ćosić

Denis Ćosić (Karlsruhe, 1996.) osnovnu školu i gimnaziju pohađao je u Požegi, a trenutno studira turistički menadžment u Zagrebu. Pjesme su mu zastupljene u nekoliko zbornika (Rukopisi 40, Antologija u čast Charlesa Baudelairea, The Split Mind). Na stranici Kultipraktik objavljenje su mu pjesme s kojima je ušao u širi izbor za nagradu Na vrh jezika. Pjesme su mu također objavljenje na Afirmatoru, Metafori, Stranama i u časopisima Kvaka, Avangrad i metaDADA. Sudjeluje u raznim književnim tribinama i večerima čitanja poezije (Zagreb, Ljubljana, Pleternica, Požega, Vukovar. Pjesme su mu prevođene na slovenski, a nekoliko njih objavljeno je na slovenskom portalu LUD Literatura i časopisu Zamenjave. Živi na relaciji Požega – Zagreb –Dubrovnik.

Rukopis nagrađenoga mladog pjesnika Denisa Ćosića Crveno prije sutona, među pristiglim rukopisima istaknuo se kao kompaktna knjiga pjesama u prozi koja od početka do kraja drži visoku napetost poetske ispisanosti na razini oblikovanja teksta cijele knjige i na razini oblikovanja svakoga pojedinačnog teksta unutar cjelina onaslovljenih: “U žutoj travi”, “Crveno prije sutona”, “Kopito od zvijezda” i “Podijeliti pomrčinu”. Kako je vidljivo iz naslova cjelina, a tako je i u tekstovima u knjizi, lirski se iskazivač usredotočuje na vizualnost i, kasnije, taktilnost. Zvuk se pojavljuje tek minimalno, poneki zvonzvona propara prostor, poneko struganje više je u boji nego u zvuku, ali u bitnome ovo je knjiga tišine.

Knjiga je to utihla, umirena prostora prije sutona, prije kraja dana, prije kraja osobnog ciklusa lirskog subjekta, ali i prije kraja jednoga mitološkog i/ili civilizacijskog ciklusa. Taj nam ključ čitanja, koji čak nije ni jako samozatajan, nudi i autor otvarajući rukopis knjige citatom iz Chevalierova i Gheerbrantva Rječnika simbola upravo o simbolu sutona koji: “Izražava završetak jednog ciklusa pa prema tome i pripremu obnavljanja.” Taj umireni međuprostor sutona gotovo je ispražnjen od ljudskoga, a kad se ono (ljudsko) i pojavi, utjelovi se u ponekom iskazu upućenom tebi “u očima jegulje”, svjesnom da je i to upućivanje i to ti ovdje tek zato da bi uspješnije odrazilo samoću. Ili se pak utjelovi u “šumskom čovjeku” za kojeg nije sigurno je li zapravo izdanak završetka jednog ciklusa pa postaje zacivilizacijski, ili jest početak drugog, pa je predcivilizacijski, ili se ostvari u liku kojem generički naziv – pustinjak – upisuje pustost, samotinju…

Kako bilo, to međuvrijeme ima svoje mitsko punjenje u vraču koji “živi ovaj svijet na rubu svojih zjenica”, ispod čijeg brda se stvari odvijaju kao u prapočelnoj boćatoj vodi, a fauna koja promiče tekstovima bliža je primordijalnim nego složenim oblicima: tek poneki jaguar, srna, koza i mačka, a hrpe ameba, punoglavaca, jegulja, gusjenica, gujavica. Čak i floralni svijet ovdje je intenzivnije zastupljen algama i mahovinama nego snažnim hrastovima, pojavljivali se on iili ne. Svijet je to koji više nema ili još nema jasnih granica, jasnih određenja, svijet sumračnjaka, pomrčina, zalazaka i izlazaka koji još nisu prizvali svoje imenovanje. Svijet koji je zaboravio da je jednom bio ili se još nije dosjetio da bi mogao biti.

Takvom su svijetu snažne vizualne slike u jakim metaforičkim spojevima, zapravo, najbolje odzrcaljenje jer zvukom počinje civilizacija, govorom počinje društvo, imenovanjem počinje kultura. No, stanje koje nam lirski iskazivač posreduje, stanje je rasapa nečeg što je jednom bilo, stanje pomiješanosti, stanje nemoći diferencijacije i stanje potmule nemoći samoga lirskog subjekta. On će tu nemoć pokušati nadoknaditi stapanjem, hvatanjem za ruke s nediferenciranim drugima, propadanjem “kroz obruč pomrčine”, a nadu, možda, nosi let laste iznad tog pada. Ta nemoć, ispražnjenost, rasap koji možda hoće

a možda i neće izroditi novi početak na razini motiva i tema, spretno se dočekuju u dobro pogođenu izrazu, dobro pogođenim slikama i dobro organiziranim ciklusima koji svoj svijet izgrađuju uvjerljivo i domišljato. Jasno je da su uvjerljivost i domišljatost samo početne koordinate i jednoglasna preporuka za nagradu, za čitatelja koji se u pjesničkom tekstu kreće i snalazi spram vlastitog iskustva jezika poezije koji je uvijek drukčiji — od prapočetnog, početnog i naizgled završenog.

Evelina Rudan