Marija Dejanović rođena je 1992. godine.

Objavljivala je pjesme u raznim časopisima (Poezija, Forum, Republika, Zarez, Riječi itd.), zbornicima i na internetskim portalima u regiji. Za rukopis Bilješke za vodvilj o ozbiljnim odlascima (nož, sunce, tanjur) bila je među pohvaljenima na natječaju za nagradu Goran 2015. godine, a za rukopis Migrena u tlu 2017. godine. Osim poezije, ponekad piše i prozu, kritiku i dramu. S proznim rukopisom 2017. godine ušla je u uži izbor za nagradu Prozak, prva kritika izašla joj je iste godine u časopisu Riječi. Na Danima ogranka mladih HDDU izveden joj je prvi dramski tekst. Čitala je poeziju na nekoliko festivala i tribina u Hrvatskoj i Sloveniji.

Rukopis Etika kruha i konja Marije Dejanović već nas naslovom prve pjesme (Ugasiti hrast) uranja u začudan i snažno dojmljiv vlastiti svijet/tekst iz kojeg na kraju izronimo kroz posljednju strofu rukopisa („Neće se više ni jedan moj sin / okušati u stvaranju svijeta“) koju možemo shvatiti dijelom i kao ironičan metapoetički iskaz. Na tom tragu, ovaj rukopis može se pročitati kao u potpunosti uspio pokušaj stvaranja vlastitog referencijalnog sustava u kojem pojedine ključne riječi dobivaju značenje jedna u odnosu na druge u kontekstu cjeline. Primjer takve riječi je riječ „zub“ koja se u različitim imeničnim oblicima pojavljuje 29 puta. Kao i kod nekih drugih ponavljajućih riječi, radi se o konkretnoj imenici koja nema metaforičku funkciju da upućuje na značenje izvan jezične konstrukcije samog teksta.

Karakteristika ove poezije općeniti je izostanak intertekstualnosti, kao i izravnog upućivanja na društveno-političku stvarnost. Ipak, brojna mjesta pažljivom čitatelju opovrgavaju iščitavanje ovog teksta u larpurlartističkom ključu. Navest ćemo primjer iz prvog ciklusa Naukovanje kod čarobnice, gdje većina pjesama počinje iskazom o čarobnici koju možemo, ali ne moramo iščitati kao transformaciju majke. U pjesmi Etika kruha i konja iz ovog ciklusa čarobnica se u upravnom govoru obraća riječima: „Ne mora nitko znati što misliš.“ To su riječi žene zarobljene u patrijarhalnom svijetu/jeziku. Stvaranje vlastitog jezika, sustava značenja i logičke strukture u tom je slučaju oblik otpora i emancipacije i na taj način možemo shvatiti projekt ovog rukopisa. Na tragu takve emancipatornosti možemo pročitati i jedan od glavnih motiva rukopisa, identitetsku hibridnost i preobrazbu „ljudi/konji“. Sjajan primjer je pjesma U vlastitoj sobi u kojoj je opisano postajanje konjem lirskog subjekta koji je ranije naznačen kao djevojčica. Uz provodni motiv hibridnosti i preobrazbe, u tekstu je i puno riječi i slika koje opisuju granicu unutrašnjeg i vanjskog. Uz vrata, prozore, zidove tu su u pjesmi Nevidljiva vrpca i zjenice i usta („Kroz zjenice ulaze ljudske noge / u pokislim cipelama od starih šešira. / Kroz usta izlaze potkove / vrijedne promatranja“).

Iako se sva snaga ovakvog pjesničkog projekta može sagledati samo iz cjeline i precizne strukture rukopisa, poezija Marije Dejanović ipak i izravnije dopire do čitatelja originalnošću i začudnom ljepotom pojedinih pjesničkih slika koje su ostvarene svedenim i preciznim jezikom. Jednostavnost jezika opravdava čitanje ovog rukopisa ne kao hermetičnog u smislu da skriva tajno značenje, već upravo suprotno, kao pokušaja da se poezija u potpunosti ostvari kao prostor jezične i značenjske slobode i igre.

Ivan Šamija