Poezija kao autentična umjetnička i ljudska sudbina  

Žiri u sastavu Tomislav Brlek, Lana Derkač, Miloš Đurđević, Branislav Oblučar i Delimir Rešicki dodijelio je nagradu Goranov vijenac Sonji Manojlović.

Poezija Sonje Manojlović, već više desetljeća, jedno je od najpouzdanijih i najpoticajnijih čitateljskih, doista trajnih boravišta u kontekstu suvremene hrvatske književnosti – njezina trajna i nedvojbena vrijednost. Od prvijenca “Tako prolazi tijelo” (1965.), zbirke koju objavljuje kao sedamnaestogodišnjakinja, autorica nas svakim novim naslovom još uvijek iznenađuje upravo dubokom polisemantičnošću stihova iza kojih stoji jedna od vrlo rijetkih osoba kojoj je poezija na duge staze istinska ljudska i svaka druga sudbina, a ne trenutačni hir i trik s debelom figom u džepu – usputna stanica do prve proze ili neprestano ponavljanje istih, davno potrošenih, vlastitih i tuđih stihovnih paradigmi. Ta, visoka razina svake stranice sada već pozamašnoga pjesničkoga opusa prepoznata je i ovdje i u inozemstvu, gdje autorica u posljednje vrijeme dobiva brojne književne nagrade. Ono što je fascinantno u pjesništvu Sonje Manojlović njezin je neupitni rast u stihotvornome umu, u osjećaju i bacanje rukavice u lice svijetu koji nam danas i prečesto nudi tek i jedino nihilističku apatiju i sve perverznije varijante svojega svakodnevnoga, lobotomirajućega spektakla. Stihotvorstvo i uopće pisanje Sonje Manojlović oduvijek je podrazumijevalo, na razini svekolikoga opusa, a nerijetko i u strukturi svake pojedine pjesme, bar nekoliko semantičkih križišta i raskrižja, teško uhvatljivih bilo dnevnomedijskim, bilo akademskim i inim čitanjima. Ono je od prve knjige uvijek bilo beskompromisna (samo)analiza vlastitoga bića i egzistencije u vrlo prepoznatljivome, počesto gnomičnome, sažetome stihovnome ozbiljenju, ali isto tako i podužim pjesmama upravo izvanredne “narativnosti”. Taj strogi, beskompromisni pogled prema onome što je počesto čudovišno vani, Sonja Manojlović nimalo ne štedi ni kada se bavi onim što je “unutra” i kriomice tvori možebitni, utješni fantazam o sebi i drugima. Upravo taj čin dekonstrukcije utvare jeftinoga samozaborava ono je što je tako posebno u pjesništvu Sonje Manojlović, jer je u stanju jasno vidjeti najdublje, Lacanovo realno, kao otkriće najbolnijih istina izvan prostora ikakve izmaštane ili lukavo nametnute utjehe u simboličkome poretku bilo koje vrste.

Poezija Sonje Manojlović tako biva jasan, beskompromisan filter nakon kojega ostaje ono doista katarzično do kojega u pjesništvu stižu samo oni rijetki, pa ma što joj bilo u motivsko-tematskome krugu interesa. Njezino pisanje tako funkcionira kao izuzetno osjetljiva membrana – nevidljiva opna koja upravo poezijom titra između vidljivoga i nevidljivoga, recivoga i neizrecivoga, laži i istine, sna i jave, istinske empatije namjesto već spominjanoga, kitnjastoga samozaborava ili oprosta jednome i prečesto nakaznome, sasvim distopičnome i krajnje licemjernome svijetu. Sonja Manojlović piše i ostavlja tragove i s jedne i s druge strane te opne/membrane ne štedeći se ni u jednome smislu i s poezijom kao krunom jednoga takvoga napora. Gustav Meyrink je, glede kičaste sentimentalnosti, jednom zapisao kako je ista, parafraziram, odlika najvećih hulja! A upravo nas od takve, kičaste sentimentalnosti, od prve pa do posljednje stranice književnoga opusa, čuvaju stihovi Sonje Manojlović. Autorice i više nego svjesne pisma kao materijalnosti pjesništva, no ono što je za njezinu poeziju još i puno važnije upravo je sjajan, do krajnjih granica istančan smisao za zvukovnost izgovorenoga stiha i jezičnoga ritma kao presudne strukturne odrednice njezinih pjesama. Ono što njezino pjesništvo danas izrazitije karakterizira izravan je obračun, skidanje vela s mnogih manipulativnih mehanizama vremena u kojemu živimo. Sonja Manojlović zna i ima izuzetno dobro oko za ono što je doista stvarno oko nas, ne ulaguje se boljoj prošlosti, niti dodvorava posve neizvjesnoj ljudskoj budućnosti. Ona, jednostavno, mudro i pažljivo gleda, ali i izuzetno empatično suosjeća s onim što je još ljudsko ostalo u nama samima. Točan je svaki njezin uvid u svijet koji je poodavno izgubio svaki temelj, u svijet koji više ne želi biti ni vlastita ruševina. Sjajni, tragični mađarski pisac Sándor Márai cijeloga se života borio da se onome koji piše priznaju bar dva osnovna prava. Pravo na vlastitito pismo bez sluganstva bilo kojoj ideologiji, ali i pravo na vlastitu šutnju. Govoriti, dakle, pa makar i stihove, onda kada pisac osjeti vlastiti jezični bitak, ali i pravo na nepisanje onda kada ga nema i služi samo zato da bi se danonoćno dodvoravalo Molohu prodaje i žutoga tržišta.

Iz svih nabrojenih, ali i mnogih ovdje nespomenutih razloga, trenutak kada Sonji Manojlović bude dodijeljen Goranov vijenac bit će prvorazredan događaj u hrvatskome pjesništvu, ali i kulturi općenito. Vrijedna poputnina za put na duge, duge staze, naravno.

Delimir Rešicki