2015: Goran Čolakhodžić

Trenutno pregledavate 2015: Goran Čolakhodžić

Goran Čolakhodžić

Obrazloženje nagrade „Goran“ 2015.

Prosudbena komisija u sastavu Davor Ivankovac, Dorta Jagić i Marko Pogačar jednoglasno je odlučila da između sedamdeset i jednog ovogodišnjeg pristiglog rada nagradu Goran za mlade pjesnike dobije Goran Čolakhodžić za pjesnički rukopis Na kraju taj vrt.
Prosudbena komisija pohvalila je rukopise Darka Šeparovića, Marije Dejanović i Bruna Vučkovića.

Zbirka pjesama Na kraju taj vrt Gorana Čolakhodžića (1990) primjer je uspjele konstrukcije subjekta kao protagonista lirske radnje i samih poprišta zbivanja, koja su dosljedno provedena kroz brižljivo oblikovani koncept, te imenovana kao vrt, voćnjak, šuma i grad. Oni se u prostoru i vremenu, ali i u njegovoj (pod)svijesti, pretapaju, na razne načine prožimaju, međusobno potiskuju i supostoje, često jedno na račun drugoga. Lirski subjekt, načinjen iz tvrde gline samoga vrta, znatno je više od pukog svjedoka i promatrača svijeta, vrt je njegova istinska personifikacija i metafora, psihičko stanje i snovita halucinacija.
U poeziji Gorana Čolakhodžića prevladavaju jutarnje i sutonske slike i raspoloženja, najčešće rujanske, otvorena prostranstva i daleki mistični horizonti, pa ne čudi da poemu Zreli krajolici fusnotira naslovima djela genijalnog romantičarskog slikara Caspara Davida Friedricha. Opsesivne teme su mu teme života i smrti, prolaznost vremena, propadljivost stvari i prirode, kao i njihova obnova i povratak na izgubljena ishodišta. Svjestan da jedino ljubav može nadvladati (ili bar odgoditi) smrt, Čolakhodžić čini frojdovski obrat u poimanju erosa i thanatosa te ih, kao pravi majstor stapanja, neprekidno dovodi u istu tematsku i egzistencijalnu ravan, problematizirajući ih kao neodvojive životne datosti i potvrđujući ih opet iznova u najneočekivanijim situacijama. Primjerice, u pjesmi Rukama grobljima subjekt će se pitati kako nekoga može voljeti rukama koja su listopadska groblja komaraca.
U jednoj drugoj pjesmi će reći, svatko si sam određuje neki okidač melankolije, za njega su to mali, svakodnevni predmeti i događaji, sitni znakovi prolaznosti vremena i godišnjih doba koje metaforizira čineći tako od malih životnih pojava svoja poetska izvorišta, semantička čvorišta iz kojih se dalje motivski razgranava, ali koncentrirano i fokusirano na zadanu si temu, obrađujući je do određene emotivne i intimne granice, gotovo nikada do potpunog (samo)razotkrivanja. Često je tu ipak neki neizrecivi višak, nešto što se samo sluti ili osjeća, sanja, ali i tako neizgovoreno polaže pjesničko pravo na konačni estetski učinak. Riječ je o poeziji pretapanja (Ulazim u rujan, miriše proljeće) i optičkih varki (knjiga kraj glave može izmijeniti kutove prostora, / time i gledišta snova), daleki prizori viđeni iz autobusa stapaju se s filmskim prizorima ili sjećanjima, na taj način se poopćavaju računajući s univerzalnim shvaćanjem (i prihvaćanjem). Ali ne preklapaju se samo osjeti na granicama sna i jave (npr. deka postaje šumsko tlo), već i veliki vremenski odjeljci u kojima subjekt zapaža simetričnosti (Godina je preklopljena kao papir, tako da su / dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga), pa i općeljudski (spavanje je nalik na smrt).
U gotovo halucinantnoj konačnici, subjekt će se manifestirati kao samosvjestan grad, arhitektov lucidni san, i bit će to razdoblje najvećeg tematsko-motivskog udaljavanja od prirode, bilo divlje ili kultivirane, vrijeme najvećeg pomaka prema crvenom.
Kroz relativiziranje protoka vremena i prirodnih mijena, desakralizaciju metafizičkog i oduhovljenje materijalnog, dojmljivim pjesničkim slikama (primjerice, tuga se vraća u mrak kao gujavica u zemlju) subjekt “filozofira” o tijesnoj povezanosti čovjeka sa zemljom, o nemogućnosti bijega, ali i potpunog stapanja doli u smrti, dok ljudsko tijelo i život prispodobljuje “biljnim”, uglavnom “povrtnim” i “šumskim” metaforama (pore nalik na žilice lišća, / prozirne dlačice kao na breskvi) da bi nakon svih tih malenih kružnih putanja učinio i onu veliku – simbolički se na kraju knjige vrativši do vrta okruženog gradom – ili do vanjske strane njegovih ograda i rešetki.
Riječ je, dakle, o konceptualno dorečenoj i koherentnoj zbirci, koja svojim tematskim preokupacijama, kao i stilskim i formalnim rješenjima koja nudi, pruža istinski estetski užitak i dostojno nastavlja biblioteku Goranom nagrađenih mladih hrvatskih pjesnika.

Davor Ivankovac

Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu završava studije anglistike i rumunjskog jezika i književnosti. Prevodi s rumunjskog i na rumunjski. Poeziju i u znatno manjoj mjeri prozu piše uglavnom kontinuirano od početka srednje škole. Osim što bi mu nekoliko pjesama trebalo biti uključeno u prvi ovogodišnji broj časopisa Poezija, dosad nije objavljivao.

  • Objava objavljena:26/05/2020