Prosudbena komisija u sastavu: Branko Maleš, Dražen Katunarić, Evelina Rudan, Davor Šalat i Branislav Oblučar jednoglasno je odlučila da ”Goranov vijenac”, nagradu za pjesnički opus i ukupan prinos hrvatskoj književnosti ove godine dodijeli uglednoj hrvatskoj pjesnikinji Gordani Benić.  

Iz obrazloženja Davora Šalata izdvajamo:

Prema mišljenju većine vodećih hrvatskih književnih kritičara, poezija splitske pjesnikinje Gordane Benić jedno je od najosebujnijih i najvrednijih poetičkih iskustava suvremenog hrvatskog pjesništva. Ona je u svojim prvim zbirkama pjesama, a tome se ponovno vratila i u recentnoj trilogiji o Dioklecijanovoj palači, odmjeravala vidljivo i nevidljivo, konkretizirani prostor spomenute palače i njegova istodobna utonuća u labirintnu onkrajnost, polifoničnost simultanih povijesnih slojeva i nadrealnu preobrazbu mediteranskog imaginarija. No, u novi poetički prostor, u kojemu oniričnost u gotovo šopovskim razmjerima ukida svaku gravitaciju, Gordana Benić u punoj je mjeri ušla zbirkom pjesama u prozi Balada o neizrecivom iz 2003. godine. Knjigu je otvorila konstatacijom: „Počinje kaos.“ I doista, njezine rečenice od tada plavi tamna apokaliptična slikovitost, civilizacijski nomadizam, simptomi svjetskog rastrojstva i „preskakajuće“ redanje motiva nalik montažnom postupku poznatom još od Eliotove Puste zemlje. Usprkos veličine novosti načina pisanja Gordane Benić, spomenuta knjiga kao da je bila tek portal za prostor nove poetike. Tekstovi u autoričinim knjigama Svijet bez predmeta, Banalis Gloria i Oblik duše već su snažno rascvjetavanje tog novog poetskog iskustva. Virtualizacija svijeta, naime, u velikoj je mjeri već ispraznila stvarnost od predmeta: „Kad ishlape stvari sve se doima kao vrsta opsjene“, no i duhovna stvarnost tek je hologramska slika kaosa u koji je zapao suvremeni svijet u svojim sve zlokobnijim spektaklima. To pak posvemašnje „izmicanje oslonca“ može biti, naučili smo to već od Arthura Rimbauda, vrlo produktivno za poeziju. Pjesme u prozi Gordane Benić u spomenutim knjigama bivaju kvintesencija postmodernističke apokaliptike: do neraspoznatljivosti združuju se stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, dobro i zlo, literarno i izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija. Sugestivan je to izraz, kako bi rekla Dubravka Oraić Tolić, „teške“ postmoderne, koja što intenzivnije dubi po svemiru nudeći neuspjela spasenja, to jasnije otkriva svoje sablasno lice ništavila. Poezija je to koju obilježuje formalna sloboda, ali i snažna promišljenost i funkcionalnost dijelova; slaganje prizora kao „nadrealističko istrgnuće iz konteksta koji se gradi iz bjegova smisla od konkretnog označavanja“ (Zvonimir Mrkonjić); mistifikacijska uporaba nebrojenih povijesnih sedimenata i njihova asocijativna kombiniranja radi ukidanja stvarna prostora i vremena te stvaranja posve virtualne zbilje, govor obilježen snažnom vizualnošću koja ne želi afirmirati predmetnost, već izaziva osjetilne i duhovne senzacije koje prizivaju nevidljivu stvarnost. Gordana Benić kao da je svagda opčarana mogućnošću „provociranja“ nevidljivog, njegova mnogolikog uvlačenja u tvarni tekst, poništavanja cijela vidljiva svijeta sa svom njegovom „slavom“ i „gustom“ povijesnošću za volju, kako glasi naslov jedne pjesme, Mračnih kontinenata. Ona tako, zajedno s Baudelaireom, Rimbaudom, i tolikima poslije njih, programatski ispovijeda raskidanje zbiljske koprene i  prodor u irealno. Kako, međutim, ne bismo pomislili da smo još u herojskim danima grozničava modernističkog prodora u nove svjetove – još neosviještene o tome da su i sami opsjena i artificijelni misaoni konstrukt – Gordana Benić brojnim signalima pokazuje da je posve svjesna svoje postmodernističke sinkronije. Njezin tekst na sebe neprestance preuzima mnogolike izričajne i misaone obrazine koje simuliraju različite stvarne ili izmaštane osobnosti, odnosno snop osobina koje čine konstrukt neke, zapravo čisto književne, persone. Uz tako jasnu Gordaninu svijest o artificijelnosti i konvencionalnosti svakog mogućeg književnog govora, bilo bi naivno pomisliti da ona nema jasnu spoznaju o književnom karakteru, odnosno konstruktivnosti i samog svog nastojanja da se s fantazmom „nevidljivoga“ posve razriješi literarni i misaoni labirint. Taj fantazam doista u najvećoj mjeri pokreće sav njezin tekstualni svijet. Međutim, pjesnikinja, odnosno pjesmovna svijest njezinih tekstova neće oklijevati da i sam taj fantazam nevidljivog i tamnog nedvosmisleno okarakterizira kao privid. Ako joj je i sam glavni pokretač njezina pisanja privid, zapitajmo se, dakle, čemu onda pjesnikinja poklanja povjerenje? Nije li njezin „svijet bez predmeta“ zapravo sama književnost i njezina sposobnost da svaki predmet, odnosno konkretni pojam, preobrazi u čimbenik nekog posve virtualnog, izmaštanog svijeta? Nije li to istodobno modernistički spiritualističko „uskrsnuće riječi“, ali i postmodernistička svijest o konvencionalističkome karakteru književnosti, kao i o njezinoj mogućnosti da stvara nove simulakrumske svjetove koji su u jednakoj mjeri „stvarni“ ili „nestvarni“ kao i sama vidljiva zbilja? Gordana Benić tako u svojim zbirkama pjesama, kao rijetko tko u suvremenom hrvatskom pjesništvu, obnavlja vjeru u mogućnosti književnosti. Poezija, ako i ne daje neku formulu vrhunaravna spasenja ili neupitna smisla koji bi podupro tjeskobnu i nezbrinutu ljudsku egzistenciju, ipak, u svojim najboljim trenucima, ostaje jedan od malobrojnih odmaka od posvemašnje ispražnjenosti suvremena svijeta, a tome iznimno dojmljivo svjedoči naša pjesnikinja.