Stručno povjerenstvo za dodjelu nagrade Goranov vijenac, koje je radilo u sastavu Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Nikica Petrak, Andriana Škunca i Tvrtko Vuković, jednoglasno je odlučilo da se Goranov vijenac za 2007. godinu za ukupan prinos hrvatskome pjesništvu dodijeli pjesniku Mili Stojiću, autoru jednoga od najprovokativnijih i najzanimljivijih opusa suvremenoga hrvatskog i bosanskohercegovačkog pjesništva.
Mile Stojić (1955) svoj je pjesnički svijet izgradio na razmeđi pojedinačne biografije i historijske priče. Tematizirajući vlastito iskustvo i sudbinu, njegov lirski protagonist skicira iskustvo i sudbinu kolektiva kojemu pripada i kojemu se obraća. Riječ je o pjesniku koji se iznova hvata u koštac s vječnim temama poput života, ljubavi, mira, radosti, sna… Te teme obično bivaju obrađene tako da ih se sučeli s njihovim suprotnostima – smrću, mržnjom, ratom, tugom, stvarnošću… Kreirajući tako nizove opreka, Stojić podcrtava jaz između željenoga i realnoga stanja svijeta i oblikuje ključne figure svoga pjesništva, a te su paradoks i oksimoron. U njegovu opusu relativno se često pojavljuju prividno proturječne sintagme, tvrdnje i naslovi poput ‘tamni anđeli’, ‘sanjamo zbilju’, ‘Libreto za sviralu i strojnicu’, ‘uzgajali smo vinograde, ali su rađali žirom’ i sl. Mile Stojić je pjesnik koji svijetu neprestano pokušava govoriti istinu, ogoljavati ga, spašavati i harmonizirati, ali i pjesnik koji je – dok govori – duboko svjestan da je njegov napor uzaludan jer put do konačne istine zapravo ne postoji.
Pjesma je za Milu Stojića ponajprije prostor ispovijesti, svjedočenja, priče… Ovaj je autor u ranim zbirkama skloniji zadanim formama stiha i teksta, povremenim jezičnim igrama i tematizaciji samoga jezika kao varavoga i neuhvatljivoga bića. U kasnijim zbirkama glavne odlike njegova pisanja postaju narativnost i izravnost. Autor čitatelju nudi prispodobe o ratu, nesreći, egzilu, smrti, poeziji… Govor njegova lirskog protagonista pritom obilježavaju stilizirani razgovorni ritam, arhetipske fabulacije, komentatorska logika te povremeno gotovo poslovična formulaičnost. Dominantni ton Stojićeve poezije kreće se između elegičnosti i melankolije, s povremenim iskliznućima prema humoru, ironiji i cinizmu. Taj ton znak je razočarenja subjekta koji zbilju doživljava kao dehumanizirani prostor koji obilježavaju nesreća, nepravda i obrnuta hijerarhija vrijednosti. Stojić se uvijek bavi stvarnošću i njezinim evidencijama, dapače uvjeren je da ˝govoreći o stvarnosti postižemo čudesne, gotovo nevjerojatne efekte˝. Njegov se angažman stoga najjasnije očituje u borbi protiv lažnih vrijednosti i zaborava kao jedinih preostalih nam uporišta humaniteta.
Među velike teme Stojićeva pjesništva svakako spada i sama poezija, njezino mjesto, dosezi, snaga i smisao pjevanja. U svojim stihovima ovaj autor kreativno komunicira s pjesnicima poput Tina Ujevića, Slavka Mihalića, Antuna Branka Šimića, Branka Miljkovića, Paula Celana, Czesława Miłosza ili Friedricha Hőlderlina. Pritom slavi njihove napore, iskazuje im poštovanje i predstavlja se njihovim nepokolebljivim sljedbenikom.
Ukratko, lirska dionica Mile Stojića nezaobilazan je dio svake (iole cjelovitije) slike suvremenoga hrvatskog odnosno bosanskohercegovačkog pjesništva. Njegov je opus mjesto humanizacije, provokacije i prijepora spomenutih dvaju literarnih konteksta, ali i točka iz koje iznova može početi komunikacija među njima. Stoga je dodjeljivanje Goranova vijenca Mili Stojiću, uz ostalo, prigodan čin potvrde konkretnoga opusa, ali – posredno – i podsjećanje da je poetska komunikacija globalna a ne lokalna urotnička gesta.