2006: Branislav Oblučar

Trenutno pregledavate 2006: Branislav Oblučar

Rukopis Mačje pismo Branislava Oblučara obilježava konceptualna domišljenost, tematska, motivska, stilska i problemska inovativnost te upućenost u goruća “pitanja poetika”. Te komponente čine dobro promišljenu pjesničku cjelinu čiji zaplet o “mačjoj ontologiji”, “hermeneutici mačkosti”, “filozofiji mačjeg života” ili “mačkastoj retorici” osvjetljava cijelo polje složenih problema združujući pritom raznorodne iskazne taktike od slobodnog stiha, preko pjesme u prozi do lirskog mikro-eseja.

Riječ je o ovim pitanjima: oblikovanje materijalne stvarnosti u simboličkim (označiteljskim) sustavima; sudjelovanje životinjskog u stvaranju ljudskog identiteta; osiguravanje/razlabavljivanje granice između znanstvenoga “objektivnoga” znanja i neznanog/nespoznatljivog/stranog; performativnost pisanja i utjecaj na svijet i subjekt njegove proturječne oživljujuće-umrtvljujuće sile; (ne)stabilnost odnosa između subjekta koji promatra/podjarmljuje i objekta promatranja/podjarmljivanja itd. Drugim riječima, izravno referirajući na Baudelaireove tekstove, a neizravno na njegov sonet Mačke, Oblučar s jedne strane “računa” s modernističkom estetikom rasapa morala, istine, općepriznatih vrijednosti, identiteta; sa simbolističkom mistikom združenih suprotnosti te s idejom zazornog kao uzvišenog i obratno, ali ih s druge, u “duhu” ničeanskog (postmodernističkog) stalnog obrtanja perspektiva, podvrgava parodiji i sumnji. Stoga njegovo čitanje “uviranja” životinjskog u ljudsko nije samo jednostrana kritika humanističke tradicije nego ponajprije neka čudesna, raznosmjerna “zoološka ontologija/ontološka zoologija”. U Mačjem pismu mačka nije jednostavno simbol u kojem se sretno susreću prekomjerni užitak i krotkost, vitalnost i mrtvilo, kozmos i kaos. Ona je prije svega paradoksalni zōon – živo biće bez roda, ni čovjek ni životinja, i jedno i drugo. Dovodeći tu silu u blizinu pisanja/raspisivanja (što je nedvojbeno dug poststrukturalističkim teorijama), Oblučar snažno uzdrmava naizgled dobro osigurane teritorije umskog i kulturnog, s jedne strane, te nesvjesnog i prirodnog s druge. Ne samo da se “divlja (mačja) misao” promatra kao uvjet mogućnosti racionalizma/humanizma, njihovo izglobljeno jezgro, nego se još snažnije propituju posljedice što ih “divlji” racionalizam/humanizam ostavlja na poharanim prostorima neumskih/neljudskih svjetova.

U konačnici Mačje pismo ne postavlja samo pitanje o identitetu lirskog subjekta nego i o identitetu lirike. U ovim “proznim” vremenima, kooptirajući s drugim diskursima, onečišćujući svoj rod, pjesništvo se paradoksalno stalno iznova rađa kao izrod. Ono je mačje pismo što neprestano umire, a stalno preživljava; ne-jezik koji se u materinjskom nastanjuje kao njegova izvjesna smrt.                                           

Tvrtko Vuković

  • Objava objavljena:26/05/2020