Povjerenstvo za dodjelu Goranovog vijenca, za životno djelo u području pjesničkog stvaralaštva, odlučilo svoje suglasje potpisati uz ime visokosofisticiranog modernističkog i postmodernog pjesnika Ivana Rogića Nehajeva, autora osam zbirki poetskih tekstova, s opusom od gotovo tisuću pjesama.
Ivan Rogić Nehajev, autor je poetskih tekstova koji imenuju i emaniraju energiju tijela, spolnosti, konkrecije imena i prostorne nemetafizičke duhovnosti.
Ivan Rogić Nehajev je rođen u Senju 1943., a bitnim dijelom književnoga djelovanja vezan je uz riječki postmoderni kulturni prostor. Često je bio prepoznavan i u književnoj kritici imenovan kao sudionik riječke modernističke «djeteline s četiri lista»: čiji su «listovi» Borben Vladović, Ljubomir Stefanović i Milorad Stojević. Tako je naime poslagana recepcija sedamdesetih i osamdesetih godina, a kada se opisuje ukupnija scena ranog hrvatskog postmodernizma, ona baš iz sedamdesetih, svakako je između jakih individualnih poetika, uz Rogića navesti i primjerice Slavka Jendrička, te neke od dosada već nagrađenih autora Goranova vijenca za ukupni pjesnički rad, kao što su Zvonko Maković i Branko Maleš.
Osim pjesništvom, živeći i radeći većim dijelom svojega dosadašnjeg angažmana u Zagrebu, pod svojim uglednim znanstvenim drugoimenom Ivan Rogić, objavljuje radove iz područja urbosociologije (Ogledi i pabirci, 1988.; Peti stupanj prijenosa, 1992.; Figure ukroćene sreće, 1994.; Tko je Zagreb, 1997.; Smaragdni brid, 1998. …).
Riječ je o autoru koji se prvim zbirkama pjesama javlja na prijelazu šezdesetih u sedamdesete (Predgovor, 1969.; Odlazak s Patmosa, 1971.; Marina kruna, 1971.), u dakle doba preosjetljive i velike epistemološke promjene.
Kraj šezdesetih i početak sedamdesetih, sa svojom utopijom velike globalne djece cvijeća, ali intenzivnim paradoksom i s istovremenom definitivnom smrću Velikih Orijentira (bilo Zapadnih bilo Istočnih, bilo Varšavskoga bilo NATO pakta), koji su se tenkovski, napalmom i ranojutarnjim upadima proveli brojnim dalekoistočnim ili srednjoeuropskim cestama smrti slobode (a proljeće loše počinje i “s ove strane čelične zavjese” – u “demokratskom” socijalizmu jugotipa ), dakle taj i takav kontekst – postavlja pred Rogića, Josipa Severa, Borbena Vladovića, Milorada Stojevića, Zvonka Makovića, Slavka Jendrička i druge, tek nastupajuće moderne pjesnike, zahtjev za potragom u polju intenziviranja mimoideologijskoga govora. Upravo svi, ti imenovani, potražit će individualna autorska rješenja, što će im uvelike olakšati koncept Razloga koji se netom zaokružio, tako da će se novonastupajući s poštovanjem odmaknuti od toga upravo završenoga projekta generacije Razloga, i zamijenit će Razlog za Razliku. Jedan generacijski koncepcijski Mi je zamijenjen za umnožene pa i rascijepljene Ja. Takav se postupak rađa upravo u samoj teksturi tadašnje mlađe poezije, a ne samo u priči o pjesničkoj sceni i različitim generacijama autora. Dakle, pojavljuje se subjekt koji u tekstu ne izgovara ni Veliku Emociju, ni Veliku Refleksiju, nego intenzivno nesigurno traži erotske zone odgode u tijelu teksta, definitivno ne vjerujući u zadovoljstvo konzervativnog misionarstva.
I slijedeće Rogićeve zbirke pokazat će (Lučke pjesme za pjevanje i recitiranje i druge nerazumljive pjesme, 1980.; Pjesme o imenima, ženama i drugom, 1985.) novu subjektnu konstituciju, koju zanima i slaba ironija, pače autoironija, kao i konzekventni ljubavnički neopetrarkizam, umnožak ljubavnica ali i humora, erosa, tijela koje pamti i pohranjuje ali precizno imenujući, zapravo – ne uspoređuje te nastavlja ljubiti.
Rogićevi tekstovi ispisuju kritičku duhovnost prostorne memorije. Prostor imenovanja, prostor poznat pod imenom Hrvatska, vrlo često kritički deskribira i ironijski okružuje metafizikom, zapravo bićima metafizike, kao bolnom grješkom u izboru uporišta. Hrvatska je, suprotno, konkretno prostorno biće, koje desakralizirana odnos s nacionalnim identitetom, jer mu je, tome identitetu, nadređeno zavičajnim rubovima i fragmentima. Riječ je o nadređenosti prostora Ruba, koja prebiva u paradoksu hiperosjetljivosti, jer je rubnost u trpnoj poziciji, u izloženosti kontakta, prelijevanja, pretapanja, asimilacije, zapravo metaforičnih i nemetaforičnih ratova.
Rogić tekst oblikuje kao lučko tržište, stjecište putnika, landralaca, prostitucije, bolesti, jeftinog i lakog plesa. Jedine uvjerljive uzvišenosti u nužnom odlasku. Stoga Rogić Nehajev razgleda i druge «luke», naime, ulice i pregrađa, napose Zagreba, u svakom slučaju rubove urbaniteta. Nije slučajno, stoga, da se obraća i Janku Poliću Kamovu, i Silviju Strahimiru Kranjčeviću, jer ih dovodi u polilog gdje se pojavljuje konsenzus oko slabe pozicije jakih autora. Oni, svakako, infarktom ili prelucidnošću – odlaze iz zbiljskoga udjela u estetskoj fizici, osobito u etici, koja je po njima trojici najbliža mogućoj estetskoj zbilji. Stoga autorski eros i tijelo imaju moguće rješenje za dionice života.
Hrvatsku Rogić ne alegorizira i ne personificira, nego ju ontemski razgleda. To znači da je ona, radije nego povijesni, a što bi pretpostavljalo razvijenu ideologijsku naraciju, prostor konkretnog zemljopisnog, prirodoslovnog, i fizičkog locusa. Konkretne fizičke odrednice Hrvatske ne ometaju je biti poprištem estetske i etičke refleksije. Dapače, one ju stimuliraju, neotradicijski osviješteno, jer je skoro cijela Hrvatska granicom, odnosno skoro su svi njezini dijelovi Rub. Potpora takvoj konstelaciji su teško prepoznatljivi davnašnji refleksivni Orijentiri, naime Bog i nešto rjeđe prozivani anđeli, koji su sada ipak autoriteti lirske nemoći, jer su u Rogićevoj poeziji porušeni u slabog razgledača – subjekt poetskog teksta.
Kako bi to razgledanje bilo i identitetno demistificiranje, imenuje ga često kroz svoju zavičajnu emisiju zvanu Sredozemlje. Tako oblikuje duhovnost postmetafizičke i nemetafizičke sofistikacije. Taj je prostor zemljopisno konkretan, kao i domovinska država zvana Hrvatska, ali mu ne treba ispunjavanje nacijom. Rogić i iz odmaka od nacionalne ali i internacionalne metafizike izvlači stvaralački energološki projekt. To je projekt gustog i simultanog kretanja, dakle tekstualne kinetike, estetske kreacije koju pri čitanju opažamo kao rečenično zabavno izmicanje naraciji. Iako se naracija gorljivo i govorljivo najavljuje. Također, iz toga izmicanja naracije, pojačava se autorstvo erotske igre. Moglo bi se reći i dekonstrukcijske tekstualne spolnosti. Jer Tijelo teksta simulira i priziva iskustvo tijela spolnog bića. Riječ je o autorskoj projekciji koja prebire po sjećanju na povijest Slova.
Slova su, pak, prema Rogićevoj izvedbi nastala iz nadigravanja tijela sa ljepotom. Slova se također sjećaju užitka koji budi spolnost. Moglo bi se napisati da Slovo u Rogićevoj pjesničkoj igri zapravo nadraženo prebire po zaboravu na užitak stvaranja.
Nakon hrvatskoga završetka postmoderne, u stanju po/ratnoga konteksta, Rogić 1994. bjelodani knjigu poetskih tekstova (Osnove uranometrije, 1994.) koja uvjerljivo prelijeva žanrovska iskustva, te između stotinu pjesama repetira i već ranije (sedamdesetih) opusno iskušane sonetne forme, kao i dulje stihovne nizove terceta, ali je osobitim prilogom transmedijska emisija pjesama u prozi. Njima ispisuje svoj, konkretistički ludističan, osobit udio u podkorpusu hrvatskog ratnog pisma.
Krajem prošloga tisućljeća, Rogić napokon bjelodani i prvi izbor iz pjesničkoga opusa (Sredozemlje, sedmi put, 1999.), javlja se i znakovitim, barthesovskim, predgovorom, u kojemu ludistično i refleksivno naznačava svoju autorsku udaljenost od tekstova koji tamo u toj knjizi slijede. Potpisujući se sa Ivan Rogić, izlaže slijedeće:
«Ovaj ulomak trebao bi, po dogovoru s urednicima, sastaviti Ivan Rogić Nehajev. No, koliko znam, njega odavna nema blizu. Zadnji objavljeni tekstovi stari su nekoliko godina. Bilo je, u međuvrijeme, nekoliko nagovještaj gdje je, ali ništa pouzdano. Njegova je sadašnja adresa nepoznata. Za sve koji rade na knjizi to je neuklonjiva teškoća. Kako i ne bi bila.
U ulogu pisca ovog odlomka upao sam, dakle, silom neprilike. Činjenica da sam dotičniku nabliži po adresi i nije baš valjana utjeha. Ali, slažem se s urednicima, Brankom Malešom i Milanom Živkovićem, nema bolje zamjene…»
I tako se dalje autoironično i galantno zabavlja Ivan Rogić nad izborom iz opusa «dotičnika», konzekventno se uklanjajući od povjesničarske vizure i ideologije trajnosti, tako da je ugodno iznenađenje knjiga iz 2004. Pabirci i po koja pjesma, objelodanjena u svojevrsnom ozračju ne očekivanja da će se «dotičnik» više uopće pojaviti.
Ta zbirka kao i prethodna, iz koje je navođen autorov predgovor O modrocrnoj hrapavosti, potpisuju i puni život jednoga neotradicijski modernističkog pjesničkog opusa, koji je prošao zavidan i uvjerljiv, nedvojbeno razvijen i sofisticiran opusni put od postrazlogaštva, kroz visoki modernizam, neotekstualnost, pa sve do posebne nove simulakrumske estetike, djetinjasto mirnog i ironičnog makar i humornogorkog katatonična vitalizma.
Povjerenstvo za dodjelu Goranova vijenca, u sastavu Krešimir Bagić, Miroslav Mićanović, Zvonimir Mrkonjić, Goran Rem, Milorad Stojević, suglasno je u odluci da je visokoartkulirani autorski opus poetskih tekstova Ivana Rogića Nehajeva nezaobilazna značaja na sceni suvremene hrvatske književnosti, stoga mu s osobitim zadovoljstvom dodjeljuju nagradu za životno djelo.
Goran Rem