Tonko Maroević, hrvatski pjesnik, povjesničar umjetnosti i prevoditelj, rođen je 22. listopada 1941. u Splitu. Klasičnu gimnaziju završio je u Splitu 1959. godine, a 1963. diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu temom o likovnoj umjetnosti u hrvatskoj književnosti od moderne do danas. Od 1965. do 1970. asistent je na katedri povijesti umjetnosti srednjeg vijeka, a od 1970. zaposlen je kao znanstveni suradnik Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu. Zimski semestar 1973-1974. proveo je na specijalizaciji u Rimu, nekoliko godina (1980-1983) djelovao je kao lektor na milanskoj slavistici, a nekoliko godina (1990-1993) surađivao je kao lektor na Školi za prevoditelje u Trstu.
Tekstove različitog karaktera objavljivao je u novinama i časopisima, a urednički se angažirao u nizu redakcija i publikacija. Uređivao je časopise Teka, Život umjetnosti, Republika, Književna republika i Poezija. Priredio mnoge studijske izložbe i likovne monografije, adaptacijama sudjelovao u kazališnim izvedbama i radijskim emisijama. Prevodio s više jezika (dijelom u suradnji, većinom pjesničke i dramske tekstove), a važnije su na tom području hrvatske verzije Borgesa, Cavalcantija, Dantea, Queneaua, Marlowea, Jarryja, Petrarke, Sanesija, Papinija, Espriua, Foixa, Carmine Burane itd.
Bio je potpredsjednik Hrvatskoga P.E.N. centra 1990-2000. i potpredsjednik Matice hrvatske od 2002. Redoviti je član HAZU od 2002.

Pjesničke zbirke:

Primjeri (1965), Slijepo oko (1969), Motiv Genoveve (1986), Trag roga, ne bez vraga (1987), Četveroručno (1992), Sonetna struka (1992), Black & White (1995), Posvetoljubivo (2004), Drvlje i kamenje, izabrane pjesme (2009), Redak mulja, redak pjene (2013)

Pjesničko-grafičke mape:

Baffonerije, sa Zlatkom Bourekom (1976), U koži i iz kože, s Nives Kavurić Kurtović (1980), Makar makaronski, sa Željkom Lapuhom (1982)

Eseji, kritike i studije:

Polje mogućeg (1969), Dike ter hvaljenja (1986), Zrcalo adrijansko (1989), Pohvala pokudi (1998), Klik!: trenutačni snimci hrvatskoga pjesništva (1998), Borgesov čitatelj (2005), Slikanje i slikama predgovaranje (2006), Napisane slike: likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do postmoderne (2007), Družba da mi je (2008), Skladište mješte sklada (2010).

Antologije:

Bikova koža, antologija katalonskog pjesništva (1987), Uskličnici , antologija hrvatskog pjesništva od 1971. do 1995. (1996), Riječi za jedan lapidarij. Novije katalonsko pjesništvo (2018)

Likovne monografije (izbor):

Melita Bošnjak, sa Željkom Brguljanom (2010); Munir Vejzović, s Biserkom Rauter Planči (2009); Miroslav Šutej (2009); Jakov Bratanić (2005); Ante Škaričić (2003); Šime Perić, (2003); Marino Tartaglia (2003); Antun Babić (2002); Zlatko Šimunović (2001); Antun Zupa, (2000); Ante Kaštelančić (2000); Vojin Bakić (1998); Vojo Radoičić (1998); Zlatko Kauzlarić Atač (1996); Ivan Večenaj (s Adrianom Škuncom) (1994); Vasilije Jordan (1989); Dragica Cvek Jordan (1987); Ivan Lacković Croata (1987); Nives Kavurić Kurtović (1986); Boris Bućan (1984); Dimitrije Popović, s grupom autora (1980); Ivan Lacković Croata (1978).

Nagrade, priznanja i odličja:

Tonko Maroević dobitnik je mnogih domaćih i inozemnih nagrada: Tin Ujević, Josip Sever, Croatia rediviva i Dobrojutromore (za pjesništvo), A. G. Matoš, Julije Benešić (za književnu kritiku), Sedam sekretara SKOJ-a (za likovnu kritiku), Frano Čale (za talijanistiku), Premio Lazio, Premio Agrigento, Premio Ragusa i plakete tršćanskog P.E.N.-a (za kulturnu suradnju), plakete Vladimir Nazor i nagrade Mila Gojsalića (za doprinos u regiji) te Nagrade za životno djelo Društva povjesničara umjetnosti, 2013.
Odlikovan je redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića i titulom Commendatore della Repubblica Italiana.

IZBOR IZ POEZIJE TONKA MAROEVIĆA

SAVRŠENI PEJZAŽ I

1

Evo crnice bez primisli, dostojnog temelja.

Na svojim će ravninama dognati zidove do sjajnosti, sposobna da se ne trudi od namjere.

U čudesnim razmacima, tri po tri naš je razmještaj. Tri, rekoh, stablo, po tri. Ptice oplakuju stupove, blagoslovljene, jer su putokaz sa obiju strana. Sigurnost izbija iz njihovih tek zacijeljenih rana, red da im povjerujemo. A ruke u stavu razumijevanja, poticaj progutan još u kičmi.

Upitah amebu što je stala, što se ne dijeli dalje.

GREBOTINE

1

Crta upućena iz donjeg dijela prema gore, dvaput lomljena oko godova biva odabrana.

            Već sada u obliku, a to još prije vjerovanja.

2

            Reče: promiču. Iz njihovih opuštenih rubova već mile okrajci, rastežu se otopljeni udovi, upravo sline.

3

Na bilo kojem mjestu preslažući gomile, dok se glava majke nad tanjurom ne smežuri i raspe.

            Miješaš u rukama okruglo kamenje, a znoji se kćerka.

            Tom se pričom sve objasni, pa i ja sam je prihvatio, a prste sili na pokret.

4

            Još jedna nečista stanka, zazor od njihovog najslađeg smijeha.

5

            Kada su se i po rukama šibali, tada su nokti prikupljali kožu, a širila se šaka.

Još samo pokret za puno izmicanje.

6

            Pažljivije motreći, oba puta je preoštro lomljena, ne vodeći računa o prirodi godova.

7

            Zatim crta stvara odnose, kutovi hine povijest. Stid zbog tek mlake podatnosti: znači.