Pri prvom susretu s nekom poezijom najlakše je pogriješiti. Uvijek je, naime, čitamo pod nekim dojmom, u sjeni prethodnog ili nekih ranijih čitanja, najmanje spremni na toleranciju, na vlastito otvaranje, na komunikaciju s nepoznatim. Poezija gotovo uvijek ostavlja dojam samodostatnosti i zatvorenosti, nespremnosti na dijalog. Prvo čitanje pokušaj je grebanja kože, ispod koje će, nadamo se, probiti poznato: boja, miris, agregatno stanje.Mnogo je teže proniknuti u potkožje poezije koja tek stasava, koja pokušava iscrtati granice svoga teritorija, više ili manje svjesna da je taj teritorij izravno posezanje za tuđim, da je prisvajanje već osvojenog i…