SIGURBJÖRG ÞRASTARDÓTTIR

Trenutno pregledavate SIGURBJÖRG ÞRASTARDÓTTIR

Sigurbjörg Thrastardóttir (1973) autorica je osam zbirki poezije, nekoliko uprizorenih dramskih tekstova te nagrađivanog romana. Živi ondje gdje je posao odvede, te u Reykjaviku na Islandu. Uslijed sudjelovanja na književnim događanjima od Beograda do Bratislave, od Barcelone do Bolonje, njezine se pjesme prevode na desetak europskih jezika. Njena knjiga Blysfarir (Povorka pod bakljama) nominirana je za književnu nagradu Nordijskog vijeća 2009. godine, te je objavljena u njemačkom prijevodu pod naslovom Fackelzüge (Blumenbar, 2011), pa onda i na švedskom jeziku: Fackeltåg (David Stenbecks Förlag, 2014). Knjiga prati dramatičnu priču, ispričanu u slobodnom stihu, o smrtno zaljubljenoj djevojci, omamljenom dječaku i bijelom zmaju koji im uništava živote.
Osim što objavljuje vlastite knjige, Thrastardóttir drži predavanja, piše kolumne i sudjeluje na mnogim međunarodnim projektima s fotografima, skladateljima i vizualnim umjetnicima. Njezine pjesme objavljene su u okviru poljsko/islandskog izdanja (Ni)Je, te u okviru urbane zbirke poezije Metropoetica – o ženskom pismu u europskim gradovima.
Od samog početka priroda igra važnu ulogu u Thrastardóttirinoj poeziji. Thrastardóttirin pristup prirodi i njezinoj vizualizaciji kritičari opisuju kao “inovativan” i “obilježen bliskošću”: “Sigurbjörgin poseban pogled na prirodu te uvidi koje pruža zrače osobnom toplinom.” Njezino kasnije stvaralaštvo obilježavaju “karte i mapiranje, budući često putuje, katkad i nepoznatim teritorijima.” Primjerice, pjesme-mjesta u zbirci Hnattflug (Cirkumnavigacija), poredane su po zemljopisnim lokacijama vodeći nas na put oko svijeta, dok naslovnica njezine zbirke pjesama To Bleed Straight (Ispravno krvariti) izgleda poput plana grada ljudskoga tijela. Uvijek prožete Thrastardóttirin osebujnim i neobičnim smislom za humor, teme boli, kože, tijela, traume, žudnje i osobne kazne provlače se njezinim pjesničkim rukopisom.

ZARUKE
Ili Nobody knows where my Johnny has gone

Nema ničeg na svijetu čemu kad tad
neće doći kraj

stijena puca
stvara se
procjep
dlan se od dlana odvaja

most popušta
pri
prvom zvuku brodske trube
usprkos svim obećanjima

– sve što jedno uz drugo
pripada
polako se odvaja, inače bilo bi divno živjeti

S islandskoga prevela Tatjana Latinović

  • Objava objavljena:04/03/2021