Olja Savičević Ivančević

You are currently viewing Olja Savičević Ivančević

Olja Savičević Ivančević rođena je 1974. u Splitu. Spisateljica i pjesnikinja, uvrštena u mnoge domaće i međunarodne antologije poezije i proze. Završila je studij hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zadru gdje je studirala i na Poslijediplomskom studiju iz književnosti. Književnim radom profesionalno se bavi zadnjih petnaest godina, a osim proze i poezije, piše književne kolumne, dramske tekstove za djecu i mlade te vodi radionice kreativnog pisanja. Knjige su joj prevedene na jedanaest svjetskih jezika, objavljene u trinaest zemalja u Europi te u SAD-u. Pojedinačne pjesme i priče prevedene su i objavljene na tridesetak jezika. Za rukopis Nasmijati psa nagrađena je Prozakom, dobitnica je prve nagrade Ranko Marinković Večernjeg lista za kratku priču te nagrade Kiklop za zbirku poezije Kućna pravila. Roman Adio kauboju nagrađen je nagradom T-portala za najbolji roman u Hrvatskoj 2011., nagradom Slobodne Dalmacije za umjetnost Jure Kaštelan te francuskom Prix du premiere roman u međunarodnoj konkurenciji. Prema romanu je postavljen istoimeni kazališni komad. Roman Pjevač u noći dobio je nagradu Libar za vajk Pulskog sajma knjige kao i English Pen Award. Dobitnica je i regionalne nagrade festivala Druga prikazna iz Skopja 2018. Za zbirku pjesama “Divlje i tvoje” nagrađena je regionalnom nagradom “Risto Ratković” 2020. Za adaptaciju lutkarske predstave Čudnovate zgode Šegrta Hlapića dobila je nagradu Mali Marulić. Živi i radi u Zagrebu i Korčuli.

OČEVI I KĆERI

Ruke su ih podigle visoko sa zemljanog poda
I smjestile u naručja malih kuća.
Mjesto ih je uprtilo na leđa i grijalo njihova tijela na suncu,
Ali ništa se osobito nije dogodilo s tim dječacima
Koji su postali naši očevi.
Zubi im nikad nisu narasli, samo su zalajali.
Život nije potekao, samo se zamutio.
Obično otac ode na posao, vrati se prašnjav
Ruča i umre prerano da bi ga se kćeri stigle postidjeti.
Njihovi brkovi, duhoviti i riđi
Proviruju iz strašne ili zamršene banalnosti smrti.
Brzo smo zaboravile
Kako se smiju i rukama udaraju o koljena
Ili plaču ili imaju dobre ideje za koje nikad nema šanse.
Živjeli su i umrli usput,
Tako da ne znamo puno o njima,
Ali da nas netko pita što nas boli
Mi bismo odgovorile: Bole nas naši očevi.
A tek naše majke.

  • Post published:24/05/2021