Maarten van der Graaff rođen je 1987. godine. Debitirao je 2013. godine sa zbirkom poezije Pjesme iz auta za bijeg (Vluchtautogedichten) za koju je 2014. godine dobio nagradu C. Buddingh’-prijs. Njegova druga zbirka Mrtva djela (Dood werk) objavljena je 2015. Objavio je poeziju i prozu u raznim časopisima, a 2017. izlazi hvaljeni roman Wormen en engelen. Urednik je i suosnivač književnog online časopisa Samplekanon. Gostovao je u Zagrebu na Booksinoj „Reviji malih književnosti“ 2016. godine.
LISTA CIVILNIH PJESAMA
Večeras želim razgovarati s fašistom.
Uz prigušeno svjetlo i pivo, o Europi
I o šefovima, šefovima šefova.
Bit će kao da sjedimo u saloonu.
iće i piće u gradu pod vodom.
I u polumraku, u uzajamnoj požudi
Vidjet ćemo Europu i znati da
nam je oduzeto nešto staro.
Ja jedem pred televizorom. Ja sam građanin jedne države,
jedem kelj iz mikrovalne, gledam reprizu Frasiera.
Moja je dužnost pojesti kobasicu i polizati zdjelicu s umakom.
Online čitam polemičan tekst koji sam napisao jednoć,
i gnuša mi se od stila, proračunatosti.
Odjednom shvaćam da ne čekam na budućnost
i da sam napustio Boga,
obitelj, dušu koja se nastanila u meni.
Što primjećujem?
Nema nostalgije za domom niti snova o njemu,
samo vrtoglavica, bijes, mrtva politika.
Mrzim tu osakaćenost i mrzim budućnost.
Ja sam mineralna istina,
Okružen braćom i sestrama.
Ja sam parazit mračne stvari.
Okružen braćom i sestrama
prenem se iz pijanoga sna.
Ja sjedim u noćnom autobusu i vidim mjesec
nad poljima Flakkee.
Poljoprivredni sektore, u tebi sam radio
i daleko sam sad od tvoje zastrašujuće ljepote
kojoj je moguće pristupiti ako si u ljubavnoj vezi s kolegom s posla,
u noćnome autobusu, nikako drukčije.
Pa ipak uživah u tjelesnosti
guljenja lukovica i kidanja glavica tulipana,
ali to nije moj posao, raditi to ne moram.
Vidjeh biotope znanja
i napredovah prema gore.
Moje tijelo bješe moj sezonski posao.
sad sam kreativan.
Iz neznanja se budim na Flakkeeu, mračnom otoku,
gdje najprije bijah religiozan mazohist,
a potom tragah za dušom čovječanstva.
Mjesec sad u svom odsjaju stoji nad poljima
i ja razmatram vlastite, mrtve ideje.
Moj lik u mjestašcu Stad aan ‘t Haringvliet.
Što se ovdje zbiva?
Sve je nekako u znaku privatnoga,
ali Haringvliet mi želi kazati nešto drugo.
Zamro je zadrugarski život.
Hlade se kuće i stupovi gradske rasvjete.
Nikoga nema na nogometnom igralištu.
Zauzimam mjesto u centru
i vidim linije.
Napisao sam pjesmu
o tuširanju nakon utakmice.
O našim bijelim, dječačkim tijelima,
o našoj homofobiji.
Moj su izvor informacija
bila tijela mojih suigrača.
Sjećanja na nešto kolektivno.
I što sad?
S nizozemskoga prevela Gioia-Ana Ulrich Knežević