LOU RAOUL

Trenutno pregledavate LOU RAOUL

Lou Raoul je francuska pjesnikinja. Rođena je 1964. u dvojezičnoj franko-bretonskoj sredini koja je oblikovala njezino viđenje stvari te je zarana senzibilizirala za međuljudske odnose koji se ostvaruju putem jezika. Njezin stil pisanja, u kojemu se bretonski čuje uz francuski i u francuskom, mješavina je narativne i poetične proze, a posredstvom likova propituje identitet i drugost. Odnedavna i riječi iz drugih jezika (engleskog, hrvatskog) pronalaze mjesto u njezinim tekstovima. Od 2008. objavljuje u časopisima. Prva joj je knjiga izišla 2010., a otada je objavila desetak naslova. Zbirka Else avec elle nagrađena je s Prix PoésYvelines (2013). Lou Raoul nastupa na književnim susretima i čitanjima, nekoliko je puta boravila na autorskom rezidensu, vodi i radionice kreativnog pisanja, te surađuje s umjetnicima (čitanje-koncert Kim m’apprivoise s glazbenikom Khamom Meslienom; kao likovna umjetnica od 2012. oblikuje biblioteku tzv. siromašnih knjiga Ko:ra gdje poziva na suradnju razne pjesnike). Vodi blog (http://friches-et-appentis.blogspot.com/) kao svojevrsni prozor u vlastite preokupacije, ali i druge svjetove. Prijevod ulomaka iz knjige Otok objavljen je u časopisu Tema (1-3, 2016).

OTOK (ulomak)

Kim ne bi bila sama jer bila bi s Else stoga
bile bi obje,
iako Else usnulo snivajući u bijelim plahtama
gdje imala bi dosta vremena s druge strane neba

dok ispod mosta, ispružen za noć, neki čovjek

zastala bi dva stopala dana u visini malog vrta
u visini dvorišta kako bi to bilo posve blizu zlatnih vrata
u visini visoko prostrto sušilo bi se rublje
između dviju fasada zidova s oknima u to doba
otvorenim samo ovdje grmlje i biljke ne bi se
širili u nizu čvrsto obješeni zeleni
ručnici u zraku
i mogao bi zapuhati vjetar koji bi došao s planine
imao bi ime
Bura

zaustavili bi se koraci baš kao i Kim koja promatrala bi
lica možda oči kad bi osjetila
da je neke okrznu ili gledaju
kao i njene usne prema voću daleko od silueta
poznatih što priznaju da dolazi izdaleka

onda bi škure lupale grilje padale i više puta
Kim bi ih iznova otvarala a na kraju odlučila dan
provesti zatvorenih škura umjetno svjetlo i siluete
prolazile bi slične s kojom kapom više
glave za štititi

Kim ostavila bi mjesta za ruke nasmiješene žene
koja bi na pazaru prodavala voće i povrće
njezine ruke njezino poprsje koje bi Kim gledala iza tezge,
žene kojoj Kim ne bi poznavala hod korake način
na koji bi se kretala dok bi se Kim udaljavala taj dan
okrenula bi se šest sedam metara dalje i ta žena kao i žena
iz dućana preko puta, također s voćem i povrćem, bile bi ondje
čekale bi je očima kako bi je još jednom pozdravile i bez neke
namjere da trže i trguju Kim smišljala bi ono što bi se noću
kretalo s neverama riječi koje bi činile rečenice cijeli
jedan jezik na kojemu bi Kim, od jutra do mraka,
mogla samo pozdravljati

zatim
sve žene zvale bi se Tea
svi muškarci zvali bi se Mladen

(…)

S francuskoga prevele studentice diplomskog studija prevođenja Sveučilišta u Zadru – Magdalena Kozić, Tea Balen, Josipa Mušura, Matea Kožul, Kristina Mikulandra, Anamarija Šindija, Lucia Perković i Karla Bahorić – uz mentorstvo prof. Vande Mikšić (2014-2015)

  • Objava objavljena:03/03/2021