Lidija Dimkovska (Skoplje, 1971.) pjesnikinja je, prozaistica i prevoditeljica s makedonskoga i rumunjskoga jezika. Na Filološkom fakultetu u Skoplju diplomirala je opću i komparativnu književnost, a na Filološkom fakultetu u Bukureštu doktorirala je rumunjsku književnost te bila lektorica za makedonski jezik i književnost. Sada živi u Ljubljani, u Sloveniji. Objavila je šest pjesničkih zbirki i tri romana. Romani i poezija prevedeni su joj na više od dvadeset jezika. Dobitnica je brojnih književnih nagrada: njemačke nagrade za poeziju Hubert Burda, rumunjskih pjesničkih nagrada Tudor Arghezi i Poesis, Evropske nagrade za poeziju Petru Krdu, nagrade Stale Popov Društva pisaca Makedonije za svoja prva dva romana, a za roman Rezervni život dobila je i nagradu Europske unije za književnost za 2013. Na hrvatskom su joj objavljeni romani Rezervni život (Ljevak, Zagreb, 2016., prijevod Borislav Pavlovski) i Skrivena kamera (VBZ, Zagreb, 2017., prijevod Borjana Prošev-Oliver). Njezin treći roman Non-Oui, koji je radnjom izravno povezan s Hrvatskom, trenutno se prevodi na hrvatski jezik.

SLOBODA

U liftu svijeta Sloboda
uvijek pritišće pogrešno dugme s oznakom P:
umjesto u prizemlju, izlazi u podrumu,
a tamo pred liftom stoje zamaskirani kradljivci
koji je nogataju i šakataju,
ili iskeženi manijaci spuštenih hlača,
ili zaštitari koji je štipkaju za zadnjicu,
kada se ona naglo okreće k liftu
što se kloparajući već uspinje,
i tad je svi grabe za grudi,
vuku je za noge, a ona se otima
i sva se modra dovlači stepenicama do prizemlja
gdje stoje djeca s đačkim torbama
koja čekaju lift s najvišeg kata.
„Pogledaj je na što sliči!“ šapuću,
trče uza stepenice i zaključavaju za sobom,
bojeći se da sloboda ne nahrupi na njihova vrata,
da se ne ispruži na njihovu pragu,
i zamoli ih za vodu, kruh ili postelju.

A ne znaju da se sloboda što je imaju u svome životu
mjeri s preostalim šalicama iz servisa za čaj
u židovskim muzejima po svijetu,
ne znaju da more izbacuje i ljude, a ne samo školjke,
da đelat postaje žrtva kad slobodu obezglavljuje,
a žrtva đelat, kada na nju zaboravlja,
ne znaju da je metal na čekiću uvijek klimav
i prije nego li zamahne pada točno na prste,
ne znaju da je to ta ista sloboda
o kojoj uče na nastavi povijesti,
a koju može lako udariti vlak na obližnjoj pruzi,
ne znaju da je sloboda u njihovu životu
bijela površina ponad crne udubine,
poput trbuha trudnice
iz koje su i oni rođeni,
no neki od njih će tek u smrti
postati slobodni.

S makedonskog prevela Borjana Prošev – Oliver