Katja Perat rođena je 7. 1. 1988. u Ljubljani. Godine 2012. diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani, gdje je nastavila studij kao doktorska studentica književnih znanosti.
Bavi se uredničkim radom u književnom časopisu Literatura, koji izdaje društvo LUD Literatura, te za internetski portal naklade Beletrina, AirBeletrina. Kao književna kritičarka i publicistkinja piše za oba navedena medija, kao i za Radio Študent i kulturni dvotjednik Pogledi. Sa središnjim slovenskim dnevnikom Delo surađuje kao stalna blogerica. Kao prevoditeljica i moderatorica surađuje s književnim festivalom Dnevi poezije in vina u organizaciji izdavača Beletrina. Od svibnja 2013. do rujna 2014. radila je kao viša savjetnica u kabinetu ministra u Ministarstvu kulture.
Njezin pjesnički prvijenac Najboljši so padli (Najbolji su pali) izašao je 2011. godine u nakladi Študentske založbe u književnoj zbirci Beletrina. Iste godine knjiga je primila nagradu Slovenskog knjižnog sajma za najbolji prvijenac godine, a 2012. godine Kritičarsko sito, nagradu koju joj je za knjigu godine dodijelilo Društvo slovenskih književnih kritičara. Knjiga je bila nominirana i za Veronikinu i Jenkovu nagradu. Njezina druga zbirka pjesama, Davek na dodano vrednost (Porez na dodatnu vrijednost), koja je izašla 2014. godine u nakladi Literatura, bila je kritički prepoznata i nominirana za Veronikinu i Jenkovu nagradu. Kao autorica gostovala je na dvjema rezidencijama, u Kremsu (Austrija) i Kasmuu (Estonija) te na lektoratima slovenskog jezika na sveučilištima u Gentu i Nottinghamu. Godine 2013. sudjelovala je u turneji pisaca u Japanu u organizaciji naklade Beletrina, u čijem je izdanju ove godine izašla antologija prijevoda suvremene japanske književnosti Novi svet (Novi svijet), u koju je uključen i autoričin prevodilački prilog.
I RADIM UMJETNOST
Govori se da ljudi potajno
nastoje oko smrti, jer sve organsko
teži tome da opet postane anorgansko
i svako kretanje teži tome
da ne bude više kretanje.
Stvari se raspadaju jer žele
da ih se ostavi na miru.
Tužni ljudi se predaju,
kao što se predaju srednjovjekovni
gradovi. Nakon dugih opsada.
S mukom. Samo pod vlastitim
uvjetima. Ne izdrže teret. Krivnja
i žalost pravedno se raspodijele
na sve koji su blizu.
Otklanjaš li, ne pomaže,
ako si bez srca, korisno je,
premda psihoanalitičari kažu da unaprijed umre
onaj tko se odrekne želje. Teško je kad sebe srećem
u ogledalima koja me tjeraju na suočavanje
i nemilosrdnu mržnju prema svome licu.
To me dijeli od lijepih ljudi, koji si mogu
priuštiti obijest i bijes, a da time ništa ne
izgube; osigurani i ljubljeni unaprijed.
Postoje istinoljubivi ljudi koji su sposobni
za jasnoću, i ne moraju se stalno podsjećati
kako još nijedna neistinita stvar nije bila lijepa.
Ne zaobilaze svoju tugu i u suočavanjima
sa svojim porazima s određenom mirnoćom kažu:
Znam da sam bio napušten. Ti si izvan mojega
dosega. Nema nikakvog smisla u nagovaranju.
Nitko ne ljubi kad se to od njega zahtijeva.
Ali ti ljudi naučili su stvari
za koje ja nisam sposobna. Od njih me dijeli
nemoć zakrita u osjećaj za čast,
koja sve čega se dotakne preradi u teoriju.
I kada zaista postane nepodnošljivo, sve što mogu
je da u pretjerano tankoćutnoj maniri čekam na
kišu koja bi uskladila vrijeme s mojim raspoloženjem.
Ima neke milosti u tome da se spašavaš
u umjetnosti. Milosti u kojoj govoriš
oslobođen prisile jednog jedinog pogleda
koji sprečava govor i upozorava na nesposobnost,
koju nikada uistinu ne možeš izbjeći,
nespreman preživjeti izlaganje
koje zahtijeva to što si čovjek.
Milina i naklonost traže napor,
a istina je da za mene nikad ništa nije olako.
Nevažno je,
rekao je netko koga poznajem.
Tvoje pjesme su nevažne.
Umjetnost treba druge stvari.
Umjetnost ne treba ništa.
U tome bih joj voljela biti slična.
Sa slovenskog preveo Edo Fičor