Ija Kiva je pjesnikinja, prevoditeljica i novinarka. Rođena je 1984. u Donjecku; zbog rusko-ukrajinskog rata u ljeto 2014. preselila se u Kijev. Autorica je dvije zbirke poezije: Dalje od neba (2018.) i Prva stranica zime ( 2019.), kao i knjige intervjua s bjeloruskim piscima Probudit ćemo se kao drugi: razgovori sa suvremenim bjeloruskim autorima o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Bjelorusije (2021). Njezina je poezija prevedena na više od 30 jezika, a prijevodi na bugarski objavljeni su kao knjiga pod naslovom Svjedok bezimenosti (prijevod Denisa Olegova, 2022.). Kiva je dobitnica stipendije Gaude Polonia (2021.), programa podrške piscima Dartmouth Collegea (2022.), programa Documenting Ukraine (Austrija, 2022.) i drugih. Trenutno živi u Lavovu.

---

da se sjetim djetinjstva – da se osjetim ciglom svog doma –
prebirem drveće u vrtu sjećanja, kao proplamsaj svjetlosti
kada noć stišće grlo čeličnim prstenima

prvo drvo do vrata – to je malena šljiva
na čijim se koljencima uvijek stvaraju modrice
kao mrlje od tinte u bilježnici prvaka

drugo drvo od vrata – to je marelica
što skida vjenčanicu svakoga Uskrsa –
dočekuje Krista gola kao beba
i nikad ne plače

treće drvo je kruška
duga kao pauza između glazbe
u kojoj kriješ vjetar odraslosti

dalje su dudovi
što ti ljube pete ko mama i ne puštaju te da odeš bez poklona

sučelice vratima – oskoruša razmješta ogrlicu
na tankim vratovima grana pale se fenjeri
prema kojima se možeš sjetiti svoje adrese.

desno od vrata su jabuke jabuke jabuke –
cijela obitelj jabuka nijedna od njih nije dočekala rat

i višnja koja nikada čini se nije imala djece
samo je ljuljala mrtve žive nerođene

tako sakupljam drvene plodove ljubavi drvenim prstima

S ukrajinskoga prevela Alla Tatarenko