Florence Pazzottu je objavila petnaestak knjiga pri raznim nakladnicima i snimila četiri filma (kratkometražna i srednjemetražna), kao i videoseriju pjesama i instalacija koje su prikazivane na izložbama. U Parizu je s Christiane Veschambre osnovala časopis za poeziju Petite (1995-2005), koji je vodila s Thierryjem Tranijem a potom s Isabelle Garron. Bila je članica uredništva Action poétique od 2004. sve do gašenja časopisa 2012. Redovito surađuje s drugim umjetnicima i sudjeluje u susretima, večerima i festivalima poezije te performansima u Francuskoj i inozemstvu (Alger, Berlin, Helsinki i Lahti, Rosario i Buenos Aires, Bejrut, Fez…) Neke njezine pjesme i tekstovi prevedeni su na engleski, ruski, arapski, njemački, španjolski i galicijski jezik. Godine 2016. s pjesnikom i izdavačem Jeanom de Breyneom organizirala je Cris poétiques Vélo Théâtre d’Apta (susreti suvremene poezije koje od siječnja 2018. moderira sama). Predstava Stand up/rester debout et parler (u režiji Rachel Dufour) izvedena na festivalu u Avignonu, a koja se temelji na njezinu tekstu Alvie, osvojila je nagradu za humor Društva dramskih pisaca i skladatelja 2018. godine.

PJESMA ISPLETENA OD TRINAEST SMS-OVA

*

Sve me danas dira čak i to malo kiše
bljedilo mog riđeg mjeseca – umorna
i zabrinuta i bijesan glas ove plave
mlade majke pored mene čije me oči
velike i plave plaše i vrijeđaju noć
prijatelj što traži kabel o kom ništa ne
znam čemu služi i što sve spaja na svijetu
gdje sve se miješa i suprotstavlja i koji
mi priča o putu u Palestinu strah i
pretrage tijela check-pointovi sve me dira
osobito vaši stihovi, Prijatelju,
misao koja mi otvara neko nebo,
nekakav izvor – plavi, kažete? pa zar
tako daleko od spasenja narcisova
cvijeta? (5. lipnja 7. u 11)

*

Naočale što lete pustim vlakom nijema
slika nepopravljiva kao i tišina
prijatelja – ostaju lica i enigma
da su: golemi mjesec okrznut stablima
koja mi paraju srce kao i zašto
djece (7. travnja 11. u
20:13)… Slutim: koncentriraš
se na rad i osvajaš bitku protiv sebe
otkrivaš što već znaš (ali): postoji jedna
afirmacija koja je i smjelost kao
i ponajveće slušanje nikada nije
dominacija – sve će ostalo slijediti
(ljubav itd.) i razvit će se sve
od vrtnoga zida; otvorene granice

*

gdje odjekuju zvuci radionice i
pjev izvana (8. lipnja 12. u
10)… Hvala za Oslobođenje. Htjedoh ti
poslati tek to – pobjednički krik – al’ makar
se probudim u 6 sati ujutro ti me
pretječeš (14. kolovozau 6:30)… Hvala
ti i za brazde neba jučer i za posve
plavetno more (12. kolovoza 14. u 6:38)
nadam se da već prelaziš svoju tugu i
predaješ se milini… Ništa dakle ne znaš
o letećem Holandezu? Plovi fantomskim
brodom ali doživljava istinsku ljubav –
nije li bolje tako nego
obrnuto? (20. kolovoza 14. u 9:13)…

*

Mislila sam da će kiša. Volim ovaj grad
makar nepredvidiv gorak i sladak. Svi sa
svima razgovaraju. Gle, na kraju sam ti
ulice (3. rujna 14.
u 11:33)… Neka.
U tmini bljeskovi spoznaje katkad stvore
rupu koju se ne može i ne smije riječju
zapušiti. Tako i neki koraci ne
nude niti izmišljaju rutu u noći
već daju život gustom sitnom koraku što
razdvaja dvije misli i dva tijela – korak
koji može biti most il’ jarak. Ne samo
zato što ti ne bi razumio nego
reći tada bi otežalo razlike i

*

možda promijenilo sitni korak u jarku.
Koncentriraj se na ono bitno ne brini
za takve navale osjetljivosti tvoje
prijateljice (30. listopad 14. u 8:13… I
djeca se igraju sijed muškarac popravlja
svoj brod na mostiću zlatna djevica bdije
ništa ne orijentira bolje od besmisla
slučajnosti ako se poprati odlukom
na licu mjesta otuđenja (9.
rujna 14. u 9)… Smiješno je,
sjećam se – čuvam kvazi fizički trag – kao
dijete plašila sam se toga popodnevnog
nabora jesenskih dana kad su tražili
od mene da prestanem s igrom i kada su

*

stvorili lažnu noć u spavaonici
male škole i još uvijek se dogodi da
mi je to tupo usporavanje nesnosno
– lažna napetost simulacija vječnosti –
(11. studenog 14.
u 14:28)… Dodir
stvarnosti često je bolan ali otvara
prostor gdje sloboda se iskušava. Da, na
primjer, večeras dok ležim u svome dnevnom
boravku taj precizan dojam da sam tu gdje
jesam i gdje trebam biti – a strankinja sam.
(25. prosinca 14.
u 0:17)… I sve postaje
sve jasnijim i jasnijim odavde gdje
jesam (i gdje se budim – dobar dan!) naravno,

*

svjetlo možda pomalo vrijeđa (jučer) dosta
je priviknuti oči pogledati iza
uskih krugova. U boravku se moj dragi
oblačio za odlazak – ne može biti
na jednom mjestu, jesam ti već rekla? čim se
probudi! – otvorila sam oči s uzdahom:
„a dala sam ti sve svoje geometrijske
likove.“ Daljine su najbliže rečeno
nemjerljive. (26. prosinca 14.

u 9:17)…
Himena kaže izgnanom Rodrigu: vodi
me sa sobom! a Rodrigo će na to: ovog
puta nemam te kamo odvesti; ona će
ako smo zajedno onda nije da smo mi

*

baš nigdje (2. siječnja 15. u
20:13). Poslije, u naručju
Himene, Cid odavno zatvorena srca
(čije oči su se upravo ispunile
ljubavlju): kad bi svi izgnanici znali da
se egzil može ovako živjeti svijet bi
bio pun odmetnika!

S francuskoga prevela Lea Kovács