Finalisti nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu

Finalisti nagrade Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu

Nagrada Ivan Goran Kovačić dodjeljuje se za najbolju izvornu pjesničku knjigu tiskanu u dvogodišnjem razdoblju, čije su prvo izdanje objavili nakladnici registrirani u Republici Hrvatskoj i koja nije posredovana prijevodom. Dodjeljuje se od 2019. godine, u okviru manifestacije Goranovo proljeće, naizmjenično s nagradom Goranov vijenac za izniman doprinos hrvatskoj poeziji. Sastoji se od novčanog dijela u iznosu od 10 000 kn, plakete te skulpture, rada akademskog kipara Igora Rufa.

Prva dobitnica nagrade Ivan Goran Kovačić bila je Martina Vidaić za knjigu Mehanika peluda, a novi će laureat ili laureatkinja biti proglašen/a 15. ožujka, uoči početka Goranovog proljeća. S velikom smo se tugom prošle godine neočekivano morali oprostiti od predsjednika žirija, šjor Tonka Maroevića, kojem ostajemo dužni i zahvalni.

U konkurenciji su se našle knjige objavljene u razdoblju od 1. studenog 2018. do 31. listopada 2020. godine.

Za nagradu nisu mogle konkurirati knjige članova Odbora Goranova proljeća, kao ni izdanja SKUD-a Ivan Goran Kovačić, koji nagradu dodjeljuje.

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar imao je težak zadatak između stotinjak pristiglih naslova iz dvogodišnje hrvatske pjesničke produkcije izabrati pet finalista. Predstavljamo ih abecednim redom.

Alen Brlek: Sang (HDP, Zagreb, 2019.)

Stipe Grgas: Zablaće (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)

Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)

Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (Fraktura, Zagreb, 2020.)

Nada Topić: Stope u snijegu (Meandarmedia, Zagreb, 2019.)

OBRAZLOŽENJE

Alen Brlek: Sang (HDP, 2019.)

 Sang Alena Brleka knjiga je koja svjedoči o mogućnosti pjevanja o svijetu i svetome, bez da se zapadne u praznu brbljavost; dapače, da se sa što manje jezičnoga materijala i figura uspije precizno izreći ono kao krv (sang) tiho, neizrecivo. Pritom Brlekova usamljena i rijetko hrabra pjesnička pustolovina podsjeća na „free solo” alpiniste, koji se s lakoćom uspinju po liticama ravnim kao zrcalo bez klinova, užadi i ljudske asistencije. Ipak, kroz cijelu je zbirku kao čarobni klin zabijana i ritualno ponavljana ona primordijalna riječ rekao. Izgovaranje mu je, kao gipkom, britkom misliocu i svećeniku poezije, dovoljno da izrečeno postane, bude, i ostane.

Stipe Grgas: Zablaće (Meandarmedia, 2019.)

Stipe Grgas u akademskoj je zajednici poznat kao proučavatelj američke i irske književnosti, autor koji je temi prostora posvetio brojne stručne radove. Zablaće je pjesnički iskorak teoretičara u poetsku kartografiju vlastitog rodnog mjesta. Grgas se u ovoj iznimnoj knjizi predstavlja kao ljetopisac kolektivne i osobne povijesti, povijesti muke i siromaštva, emigracije i ratnog nasilja; on je kroničar jednog potisnutog Jadrana i njegove „poetike bestijalnosti“. Svedenim stihovima i proznim tonom u Zablaću progovara glas koji posreduje mnoštvo poniklo iz jedne sitne točke na geografskoj karti – snaga je ove poezije u tome što pokazuje da je u toj jednoj točki zapravo sadržan čitav svemir.

Marijana Radmilović: Putovanje oko tijela (Meandarmedia, 2019.)

Jezik i tijelo izazovna su teme knjige pjesama Marijane Radmilović Putovanje oko tijela, organizirane vrlo narativno i vođene impulsom traženja onoga što je bilo živo i što iz, ne uvijek dohvatljivih razloga, uzmiče pred osjećanjem propadanja, propasti intimnog i zajedničkog prostora i vremena. Potpuna prisutnost i svijest o upisivanju značenja oko tijela, one koja putuje i govori, koja se upisuje u tekst, stvara složenu, koncentričnu i subjektivnu mrežu prizora, stanja, uvida, uvlači čitatelja u nesigurna područja pamćenja i sna. Posredovanje i upotreba mnogih glasova, čarolija i bajkovitost, egzistencijalna gotovost, gubitak i beskorisnost, samo su neka od mogućih dionica putovanja, trošenja tijela, osjećanja nerazumnosti i kraja. Lirsko i narativno nude se u pozivanju i osluškivanju „bijele jeke tijela“ na neočekivanim mjestima, „iza razuma i jezika“, što znači da ste kao čitatelj nadomak drugog tijela, nadomak drugog glasa, koji vas prisvaja i čiji postajete sugovornik, saveznik.

Evelina Rudan: Smiljko i ja si mahnemo (balada na mahove), (Fraktura, 2019.)

Od svojih pjesničkih početaka Evelina Rudan poetski se jednako uvjerljivo izražava na standardu i na dijalektu. Smiljko i ja si mahnemo zbirka je koja iznova pokazuje da Rudan kao malo tko u našoj poeziji čakavici zna udahnuti lakoću i živahnost. U njezinim stihovima razgovorna ležernost prepliće se s maštovitošću, sadašnjost se pretače u prošlost, a istarske livade pomaljaju se tik iza zagrebačkog Filozofskog fakulteta – dovoljno je samo mahnuti rukom. Ovo je knjiga koja zrači toplinom i blagom sjetom, intelektualnom radoznalošću i zaigranošću, u kojoj naracija živi u lirskome ritmu i obratima perspektiva. Ova će vas knjiga nasmijati, očarati i ganuti – što polazi za rukom samo rijetkima.

Nada Topić: Stope u snijegu (Meandarmedia, 2019.)

Knjiga pjesama Nade Topić Stope u snijegu ističe se originalnim pristupom po mnogočemu zahtjevnoj lirskoj građi. Posrijedi je organizirana – po blizini središtu temeljne priče – polifonija ispovijesti, monologa bića i pojava: od pahulje, jelena, oblaka, žarulje, strašila do cipele, šume, šala, ormara. Nada Topić uspijeva razvijati temu, kroz okvire svog koncepta stilski dosljedno, iz pjesme u pjesmu, sa zavidnom razinom jezične kontrole i mjere. Svaka je pjesma zasebna vrsta bjeline, komadić pomno slaganog lirskog mozaika, dio živog, govorećeg organizma što niče u svim pravcima iz šturog izvještaja o snježnoj tragediji iz starih novina.

O AUTORICAMA I AUTORIMA

ALEN BRLEK (1988., Zagreb) autor je zbirki poezije Metakmorfoze (2015., Algoritam, nagrada Na vrh jezika), Pratišina (2017., Kontrast, Beograd) i Sang (2019., HDP, nagrada Mali Kvirin, finale nagrade Tin Ujević). Zbirke predstavljaju trilogiju uma, duha i tijela. Pjesme su mu prevedene na više jezika i zastupljene u nekoliko antologija hrvatskog pjesništva. Dio je Versopolisa i glazbeno-poetskog projekta Zaron uz  Darka Šeparovića, Emila Andreisa i Luciju Butković.

STIPE GRGAS (Zablaće kod Šibenika, 1951.), diplomirao je 1974. dvopredmetni studij anglistike i sociologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Na istoj je ustanovi 1977. godine magistrirao interpretacijom pjesničkog opusa W. B. Yeatsa. Ondje je 1988. godine doktorirao na temu odnosa Yeatsa i Nietzschea. Od 1980. do 1982. godine radio je kao srednjoškolski profesor u Drnišu. Godine 1982. zaposlio se kao asistent na Filozofskom fakultetu u Zadru. Ondje je izabran u sva zvanja uključujući izbor u zvanje znanstvenog savjetnika i profesora u trajnom zvanju. Godine 2005. prelazi na Filozofski fakultet u Zagrebu gdje je opet, od strane Sveučilišta u Zagrebu,  izabran u zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju. Predavao je niz kolegija iz britanske,  američke književnosti i irske književnosti i kulture. Gostovao je na sveučilištima u inozemstvu  a  u dva navrata boravio je na Fulbright stipendijama u SADu.

Objavio je više od stotinjak znanstvenih članaka i četiri autorske knjige: Nietzsche i Yeats (1989); Ispisivanje prostora: čitanje suvremenog američkog romana (2000); Kažnjavanje forme: irsko pjesništvo poslije Yeatsa (2006); Američki studiji danas: identitet, kapital, spacijalnost (2014). Objavio je mnogobrojne prijevode od kojih izdvajamo tri knjige: Uvod u semiotiku (Larsen/Johansen, Croatialiber, 2000); The Archipelago Telling Tales (Ured. M. Tepšić); To the Last Layer: In the Himalayan Wilderness (K. Žiha) (Basic Production, Zagreb, 2012). Preveo je i izbor pjesama suvremenih hrvatskih pjesnika za «transcript» (http://transcript-review.org/en/issue/issue-13-croatia-slovenia-portugal/younger-poets-of-croaria). Sa S. Erik Larsenom uredio je zbornik radova The Construction of Nature: A Discursive Strategy in Modern European Thought (1992). Urednik je antologije irske kratke priče Otok gipsanih svetaca (2004) kao i zbornika Pjesnik Boris Maruna u očima naših suvremenika (2010).  Bio je pokretač i dugogodišnji urednik zadarskog časopisa Glasje. Član je uredništva časopisa Borderlands: Journal for Anglo-American Studies i elektroničkog časopisa sic-a journal of literature, culture and literary translations.

U središtu njegova rada su američka i irska kultura i književnost te pitanje ljudske prostornosti. Pisci kojima se opetovano vraća su W. B. Yeats i Thomas Pynchon. U zadnjem razdoblju sve se usredotočenije bavi pitanjima američkih studija te posebice pitanjima ekonomije i kako se ta društvena domena manifestira u kulturi i književnosti. Član je Hrvatskog društva pisaca.

MARIJANA RADMILOVIĆ rođena je 1971. godine u Vinkovcima. Osnovnu i srednju školu polazila je u Vinkovcima, a studij hrvatskoga jezika i književnosti završila je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta J. J. Strossmayer u Osijeku. Kao profesorica hrvatskoga jezika i književnosti radi u Ekonomskoj školi u Vukovaru. Živi u Osijeku.

Piše pjesme, priče te  pjesme i priče za djecu. Dosad je objavila tri samostalne zbirke poezije: Portreti nepoznatih žena (1998.), Bolest je sve uljepšala (2003.) i Putovanje oko tijela (2019.).

Za zbirke poezije dobila je sljedeće nagrade: Nagrada Ivan i Josip Kozarac, Nagrada Dobriša Cesarić, Nagrada Kvirin za mlade pjesnike te nagrada Duhovno hrašće.

EVELINA RUDAN rođena je u Puli 1971. Živi u Zagrebu. Objavila je zbirke Sve ča mi rabi ovega prolića  (2000), Posljednja topla noć (2002, zajedno sa Slađanom Lipovcem i Denisom Peričićem), Uvjerljiv vrt/Convincing Garden u elektroničkom obliku (prijevod Hana Dada Banak, 2003), Breki i ćuki (2008),  Pristojne ptice (2008) i Smiljko i ja si mahnemo (2020) te slikovnicu (zajedno s ilustratorom Svenom Nemetom) Kraljevićev san (2010). Za rukopis zbirke Breki i ćuki dobila je nagradu Drago Gervais 2007., za zbirku pjesama Smiljko i ja si mahnemo dobila je nagradu Fran Galović 2020. godine.

Zastupljena je u više antologija i pregleda suvremene hrvatske poezije, a pjesme su joj prevođene na slovenski, češki, engleski, njemački, španjolski, talijanski, rumunjski i nizozemski.

Predaje na Odsjeku za kroatistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Bavi se usmenim žanrovima, intertekstualnim (i intermedijalnim) vezama usmene i pisane književnosti i oblicima nove usmenosti. Za znanstvenu knjigu Vile s Učke. Žanr, kontekst, izvedba i nadnaravna bića predaja (2016) dobila je nagradu Filozofskoga fakulteta 2017. godine. Radila je u Pazinskom kolegiju – klasičnoj gimnaziji i izdavačkom poduzeću Josip Turčinović d. o. o. u Pazinu.

NADA TOPIĆ rođena je u Splitu 11. svibnja 1977. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Zadru, gdje je i doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti. Objavila je više zbirki pjesama i lirskih proza: Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Male stvari (2016.), Bezbroj i druge jednine (2017.), Otac (2019.), Stope u snijegu (2019.) i Sestra (2020.); slikovnicu Kako se rodila roda (2008.), roman Morpho amathonte (2020.). Autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Tekstovi su joj objavljivani u brojnim domaćim i stranim časopisima, na internetskim portalima, provođeni na njemački, engleski, bugarski, rumunjski. Voditeljica je čitateljskog kluba Kult(na) ura koji djeluje nekoliko godina pri Gradskoj knjižnici Solin. Živi i radi u Solinu.