U Lukovdolu su dodijeljene nagrade 57. Goranova proljeća.
Nagradu za literalne radove učenicima osnovnih i srednjih škola biralo je povjerenstvo u sastavu: Ana Brnardić i Goran Čolakhodžić. Nagrada je dodijeljena u sljedećim kategorijama:
Kategorija učenika osnovnih škola:
- Jana Vančina, 4. razred, OŠ dr. Branimira Markovića, Ravna Gora
Mentorica: Gordana Podobnik,
- Dunja Akmadža, 5. razred, OŠ Sesvete, Sesvete
Mentorica: Sandra Milobar, prof.
- Vedran Janjušić, 8. razred, OŠ Kaštanjer, Pula
Mentor: Ilija Ćorić, prof.
Kategorija učenika srednjih škola:
- Madhu Marie-Louise Hadžić, 3. razred, Srednja škola Petrinja, Petrinja
Mentorica: Kata Sužnjević, prof.
- Paola Vlačić, 2. razred. Srednja škola Mate Blažine, Labin
Mentorica: Branka Komljenović, prof.
- Iva Turkalj, 4. razred, Srednja strukovna škola Vinkovci, Vinkovci
Mentorica: Ivana Petričević, prof.
Prema procijeni žirija pohvaljena je i Nora Weygand učenica 6. razreda Osnovne škole dr Ivan Merz iz Zagreba
Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio je Tomislav Augustinčić. Žiri, koji je radio u sastavu Miroslav Kirin, Branislav Oblučar i Martina Vidaić, Augustinčiću je dodijelio nagradu za rukopis ‘Ipak, zora’.
‘Augustinčićev je koncept pritom i stilski i tematski intrigantan, pa i misaono ambiciozan – čita se gotovo kao daleki odjek ili suvremena transformacija danas nam dalekog ‘pojmovnog pjesništva’ 1960-ih, i to prije svega u smislu ozbiljnosti pristupa, zahtjeva za intelektualnom strogošću poezije te gradnjom elastičnih sprega između konkretnog motiva i apstraktnih refleksija’, naveo je u obrazloženju nagrade Branislav Oblučar.
Žiri je pohvalio i rukopise ‘Špekec’ Patrika Gregureca i ‘Kraćenje razlomaka’ Marije Skočibušić.
Prestižna nagrada “Goranov vijenac” pripala je Miroslavu Mićanoviću, a dodijelio ju je žiri u kojem su bili Andrea Zlatar Violić, Branko Čegec, Tvrtko Vuković, Evelina Rudan i Marko Pogačar.
“Pripadnik generacije koja je na književnu scenu stupila početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, Miroslav Mićanović više od tri desetljeća ispisuje jedan od najzanimljivijih i najzaokruženijih pjesničkih opusa u našoj suvremenoj kulturi”, stoji u obrazloženju nagrade.
Iz govora Miroslava Mićanovića:
(…) Poezija je, gotovo paradoksalno, jedan od pouzdanijih načina da se suočimo sa sobom i sa svijetom koji nestaje pred našim očima, ali mi znamo da zbog tog nestajanja ne putujemo prema boljem i otvorenijem moru. (…)
Uvjerenje da je poezija prizivanje odsutnosti stvara jedinstvenu mogućnost da pjesnik čitajući tekst svijeta, istodobno govori o sebi i o drugima. Preslagujući vlastitu prošlost, oslanjajući se na nepouzdanost pamćenja, poezija je govor o budućem koje nam se već događa, o budućnosti koja nam se dogodila. Svijet se mijenja i ponavlja: kad danas zatvaramo oči, nadamo se da će pokazna vježba s neizvjesnim brojem stradalih i nestalih završiti, ali se budimo u „neprepoznatljivom istom“. Pokazuje se da fragilnost i rubnost poezije govori upućenije o nama od različitih indeksa sreće i uspjeha. Ona neponovljivo govori o svijetu, o našim radostima i ljubavima, gubicima i porazima, ako se to sada može reći bez straha od patetičnog i potrošenog.
(…) Događaj poezije jest jezik i sve se oko njega – plete, umrežava, usložnjava i raspliće: prošlost, zbilja i pamćenje, suvremenost, ovaj trenutak govorenja i budućnost. Izboriti se da ono što je prolazno i neuhvatljivo bude događaj pjesme, iskustvo koje se dijeli na toliko neslućenih načina, jedina je i stvarna nagrada onome koji otvara i zatvara vrata poezije. Ništa nam u toj kući od riječi nije osigurano, osim vjere da je jezik naša (jedina) stvarna mjera. Kakva god jest. (…)
Miroslav Mićanović
