Andrea Jurjević pjesnikinja je i prevoditeljica porijeklom iz Rijeke. Radove je objavila u časopisima EPOCH, TriQuarterly, Best New Poets, the Missouri Review, The Journal, Gulf Coast, The Southern Humanities Review i mnogim drugim književnim revijama. Za svoju prvu zbirku, Small Crimes, osvojila je nagradu Philip Levine 2015. godine, a knjiga prijevoda Mamasafari, sabrane pjesme u prozi Olje Savičević Ivančević, izaći će kod Lavender Inka / Diálogosa. Dobitnica je nagrade Robinson Jeffers Tor te stipendije Tennessee Williams koju dodjeljuje Sewanee Writer’s Conference i stipendije Hambdige. Radi kao lektorica engleskog jezika i književnosti pri Georgia State University u Atlanti, Georgia.
CRNE IVANČICE
Unutar smo bačve toplotnog vala,
moja ljubav i ja. zemlja, nebo,
strano sunce Nevade što između pali.
tetovirana rijeka tetive teče preko
njegove podlaktice, brkati koi šaran pomalo
ustraje uzvodno. preko stola, Hopeless Jack
vitla kocke leda niz kanjon svojih usta,
mrvi ih uz metalni priukus, kaže,
čovječe, trijezan sam više od desetljeća, a i dalje
ne mogu mirno sjediti. krovni ispuh izdiše uparen dah
i sunce počinje blještati odozdo kroz zemlju.
provela sam život u loše osvijetljenim sobama
i jedino na što me ovo blistavilo podsjeća
moj je bratić dok kleči u drvenoj ispovjedaonici
pred deliričnom Božjom svjetlošću što nadire
kroz rešetku pregrade, a on pušta
glasan mokar prdac. sjediti na svjetlu, to ne možemo.
vrućina je samo gorki oleandar. pustinjska štedljivost.
grumen tla kojim se počinješ osjećati
i ništa protiv toga ne možeš učiniti
osim poželjeti makar da pljucne kiša. mada bih sada
usku vazu s crnim ivančicama pred nama.
ne bujan cvjetnjak ili sjenovitu obalu
bisernu rosom. samo pregršt crnih ivančica
zavojitih kao pismo preko strpljive zemlje
ili dlaka s prepona stidljivo skvrčena u vlastitu toplinu.
mali fitilji što privlače gorivo k vatri. želim
vlažan, svjetloupijajući jezik. puzajući,
termo-konverzijski žargon. i želim ga koristiti
kao tijelo moje ljubavi: piti ga kao žestinu.
S engleskog preveli Tomislav Augustinčić i Goran Čolakhodžić