OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE MIROSLAVU KIRINU

Žiri u sastavu: Ana Brnardić, Drago Glamuzina, Andrea Milanko, Davor Šalat i Martina Vidaić odlučio je Goranov vijenac, bijenalnu nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti, dodijeliti Miroslavu Kirinu.

Miroslav Kirin autor je jednog od najkompaktnijih i najpromišljenijih poetskih opusa u hrvatskoj poeziji zadnjih desetljeća. Takva konstatacija postala je, međutim, očigledna tek u zadnjih petnaestak godina kad se posve ustalio njegov poetički profil, kad su se u Kirinovu rukopisu posve sedimentirala ona obilježja koja u više uzastopnih poetskih knjiga po svojim temeljnim naglascima ostaju manje-više konstantna. Iznimno visoka razina refleksivnosti, poetske analitičnosti, vrlo gibljivo i dosjetljivo baratanje jezikom, odnosno raznovrsnim stilskim sredstvima, te začudni predmetno-tematski obrati karakterizirali su, doduše, Kirinovu poetsku fakturu praktički od njegovih prvih rukopisa i njihovih ukoričenja. No, konceptualizacija, intonacija i funkcije tih obilježja s vremenom su se ipak mijenjale, dostižući neprestano sve veću sigurnost i spisateljsko majstorstvo u onome što je Kirin njima želio postići. Mogli bismo reći da se tu radi o razmjerno dugom putu (tridesetpetogodišnjem) od Gorana do Goranovog vijenca. Kirin je, naime, Nagradu Goran za mlade pjesnike dobio 1989. godine, i to u tada još znatno široj konkurenciji (čak 484-ero pjesnika iz cijele bivše Jugoslavije), a svojevrsnu verifikaciju i kanonizaciju svojeg poetskog opusa doživljava upravo ovogodišnjim dodjeljivanjem Goranovog vijenca, kao nedvojbeno najvažnije hrvatske nagrade za pjesništvo. Valja upozoriti i na određeni kronološki diskontinuitet njegovih knjiga jer pjesme iz njegove zbirke pjesama Iza renesanse, koja mu je bila četvrta objavljena knjiga poezije, svojim nastankom sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća zapravo prethode svim ostalim knjigama, što se uvelike vidi i po njihovim poetičkim obilježjima. Zapravo, najpreciznije bi bilo knjigu Iza renesanse i Kirinovu prvu objavljenu zbirku pjesama Od nje do vječnosti (u sklopu Nagrade Goran) promatrati zajedno, kao prvo razdoblje njegove poezije. U knjizi Iza renesanse dolazi do izražaja Kirinova sposobnost značenjskog ulančavanja duljih sintaktičkih i refleksivnih cjelina, ali i mladenačka motivska i asocijativna razbarušenost te mjestimična naglašenija afektivnost. To pak odražava tada još uvijek ne posve kontroliranu pjesničku fakturu i nedovoljno „probavljene“ književne poticaje. Od njih je jedan od dominantnih bila tadašnja kvorumaška tendencija fragmentizacije poetskog subjekta, sintakse i motivike, izbjegavanja referencijalnosti, destabilizacije racionalnog vođenja pjesme i naglašenijeg tekstualizma, s punim spektrom postupaka „označiteljske scene“ (C. Milanja). Kirin u tome nipošto nije bio radikalan, niti je pokazao naklonost da se takvoj poetici bezostatno priključi, ali kao da je još ostao na pola puta prema nekom drugačijem, osebujnom poetičkom konceptu koji će postupno pronalaziti tek u budućim knjigama. U „nastupnoj“ pak knjizi Od nje do vječnosti već je iskazao znatniji stupanj metapoetičnosti i autoprogramatičnosti, riječju, suvereniju autorsku kontrolu teksta. Više se nije radilo o dominantno kvorumaškom tragu kojim je „raspad jezičnoga znaka“ (V. Biti) iskorišten za tekstualizam, situiran u „semantički konkretizam“. Prije je kod Kirina tada bila riječ o drugačijem postmodernističkom poetičkom modelu u hrvatskoj poeziji – makovićevskoj eksplicitnoj tematizaciji jezične arbitrarnosti, iscrpljenosti i neautentičnosti, provedenoj krajnjom demetaforizacijom i jasnim ukazivanjem na svakovrsne stereotipizacije te „brisane navodnike“ (G. Rem) jezika i njegovih referenci. Zato Kirin, pitajući se o jeziku i subjektu koji stoji iza njega, gotovo doslovno, pa time i hotimice neautentično, parafrazira Makovićevo ukazivanje na jezičnu i iskustvenu neautentičnost (što je posve svjesna pa i umjetnički učinkovita gesta): „ne mogu ništa kazati./ svaka riječ je suvišna./ riječi kao drvo, kamen, ljeto,/ automobil, kuća, susjed, prijateljstvo./ riječi kao ne mogu ništa kazati./ to sam već rekao./ ništa nisam kazao“. Time kriza subjekta i jezika postaju središnje pitanje, pa čak i glavna pokretačka motivacija Kirinova pjesništva. To, dakako, nije nikakav raritet za kasne osamdesete, pa čak i naknadne godine, kada je već Jaka (ratna) zbilja ozbiljno ugrozila sam fizički opstanak Slabog subjekta. Sve se to, umnoženo, potencira i uplitanjem egzistencijalnoga sloja, odnosno intenzivnim nastojanjem da se spoznajno-jezičnim sredstvima artikuliraju rascjepi u odnosima između međusobno najbližih osoba (žene i muža) i unutar samog subjekta koji biva duboko svjestan vlastite decentriranosti, kao i diskurzivni rascjepi koji elegičnošću, višeperspektivnošću i (jezičnom) frustracijom gotovo opsesivno tematiziraju nemogućnost zacjeljivanja svih spomenutih pukotina. Te se fundamentalne posljedice spoznajne i jezične arbitrarnosti i nemoći do krajnjih konzekvenci i poetski vrlo dojmljivo artikuliraju u uistinu vrsnim Kirinovim zbirkama Tantalon i Jalozi. Između tih dviju knjiga objavljena je pak zbirka Zukva (poznata je Kirinova hvalevrijedna sklonost inovativnim i višeznačnim naslovima zbirki pjesama), u kojoj se uvelike nazire kreativno nadilaženje zaoštrenih kriza egzistencije, subjekta i jezika. Naime, subjekt prestaje kružiti sam oko sebe i okreće se objektu, čiji sadržaji mogu biti doslovno sve – od krijesnice do zvijezde, od posve neartificijalne prirode do vrhunskih umjetničko-duhovnih iznašašća, od jednostavnih psihologija do zamršenih (među)osobnih suglasja. Pojedinačna ugrožena i otuđena egzistencija sada se uvlači i uklapa u mikro i makrosvijet, njegovu biofilnost koja se na neki način događa sama po sebi i ne ovisi o subjektu. Jezik se pak (re)konstruira kao instanca koja se, maksimalnom gibljivošću, prilagođava spontanosti života i misaonog procesa oslobođenog subjektocentričnosti i totalitarizirajuće racionalnosti. Simptom takvog obrata tematsko je i oblikotvorno okretanje životnim i kulturnim manifestacijama koje preferiraju spomenutu biofilnost. To su ciklički i samoobnavljajući prirodni fenomeni, istočnjački načini mišljenja i pjevanja koji počivaju na neposrednim, intuitivnim uvidima i paradoksalnim probojima logičkih ovojnica, humor s humanizirajućim i depatetizirajućim učinkom, konkretna pripovijednost nesvodiva na univerzalizacijske zaključke, slobodni tijek misli i jezičnih kombinacija koji paradoksalne procjepe čine sredstvom najveće moguće slobode. Tek odričući se intenzivnog poetskog propitivanja identiteta i „brige“ oko njegove nepovratne rascijepljenosti, Kirin ga je – donekle paradoksalno – uvelike pronašao. To je učinio tako da je iz knjige u knjigu donosio mnoštvo očuđenih situacija, neobičnih perspektiva, intrigantnih, a neobjašnjivih karaktera, lucidnih zapažanja mikrosvijeta koji nam je neprestani sustanar, a stalno nam promiče, jezičnih virtuoznosti koje pokazuju da je „rad jezika“ najintenzivniji kada mijenja i samu zbilju te, napokon, potpunu žanrovsku slobodu i spontanost. Ta sloboda podjednako ozbiljno i zaigrano tretira tekst od samo jedne jedine riječi ili od nekoliko stranica, od čiste liričnosti do „mikrofikcija“ i mikroeseja koji su bez poetskih preobrazbenih procesa – nezamislivi. Zato je pomalo besmisleno, osim u znanstveno-deskripcijske svrhe, pitati o žanrovskome karakteru Kirinove poetičnosti u zadnjim knjigama (Zbiljka, Hipernovalis, Malešne, Babanija). Baš na tako raznovrsan, a duboko poetski motiviran način danas se zapravo i najbolje može očitovati sama poezija, oslobođena svih apriornih poetičkih obveza. Ona je tako ipak uspjela doživjeti još jedan novi život, i to usuprot mnogima koji su već proglašavali potpuno iscrpljenje i posvemašnju neautentičnost svake moguće poezije. Kirin je jedan od onih, čak i ne tako raritetnih u suvremenom hrvatskom pjesništvu, koji se je uspio probiti u „ono drugo“, u „govor nečeg drugog“, kako se je negativnom, a zapravo vrlo pregnantnom i točnom definicijom o karakteru poezije očitovao veliki Danijel Dragojević. To kirinovsko poetsko „drugo“ – koje nipošto nije previdjelo poticajnost Dragojevićeva poetskog iskustva, njegova „lijepog izuma svih smerova“ – možda i nije moguće racionalno, upotrebom sveg analitičkog aparata, posve opisati i objasniti. No, može ga se (čemu svjedoči neprestano rastući konsenzus o vrijednosti njegove poezije) vrlo intenzivno doživjeti neposrednim umjetničkim uvidom, bezinteresnim sviđanjem, sve u svemu Barthesovim „užitkom u tekstu“. Sve dosad navedeno bilo je i glavni razlog da žiri, ne bez velikog uvažavanja doprinosa i drugih ovogodišnjih kandidata, baš Miroslavu Kirinu dodijeli bijenalnu nagradu za pjesnički opus i ukupan doprinos hrvatskoj književnosti Goranov vijenac.

Davor Šalat

BIOBIBLIOGRAFIJA AUTORA

Miroslav Kirin rođen je 1965. godine u Sisku. Objavio je deset pjesničkih knjiga, fotoesejističku knjigu Iskopano (2012.), slikovnicu Zimska potraga (2015.) u koautorstvu s umjetnikom Mingsheng Pijem, autofikcionalni roman Album (2001.), za koji je dobio Nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo u 2001. godini, te knjigu kratkih proza Babanija (2021.), koja je nagrađena Nagradom Fran Galović te bila finalist regionalne nagrade Stjepan Gulin. S Borisom Vrgom priredio je 2021. Banijsku književnu antologiju. Godine 2022. objavio je i Nezavršeno putovanje – čitanku iz suvremene kineske poezije za koju je iste godine dobio 家땜鮫럇陋쉽 PoetryEastWest Translation Award. Pjesnička manifestacija Kvirinovi poetski susreti dodijelila mu je 2023. Plaketu sv. Kvirina, nagradu za ukupan prinos hrvatskom pjesništvu. Živi u Zagrebu gdje radi kao srednjoškolski profesor.

Knjige:

Od nje do vječnosti, poezija (Goranovo proljeće, 1989., nagrada Goran za mlade pjesnike)
Tantalon, poezija (Meandar, Zagreb, 1998.)
Album, roman (Vuković & Runjić, Zagreb, 2001., nagrada Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo)
Zukva, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2004.)
Iza renesanse, poezija (Matica hrvatska, Sisak, 2004.)
Jalozi, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2006.)
Zbiljka, poezija, (Vuković & Runjić, Zagreb, 2009.)
Iskopano, fotografije i kratki eseji o fotografiji (Vuković & Runjić, Zagreb, 2012.)
Zenzancije, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2013.)
Zimska potraga, slikovnica za djecu (Mala zvona, 2015.)
Hipernovalis, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2015.)
Lirka, poezija (Vuković & Runjić, Zagreb, 2018.)
Malešne, poezija – pjesme u prozi (Fraktura, Zagreb, 2019.)
Banijska književna antologija, poezija i proza, priredio s Borisom Vrgom (PEN & Meandar Media, Zagreb, 2021.)
Babanija, kratke proze (Ljevak, 2021., nagrada Fran Galović 2022.)
Zapisci iz dodirnutih krajeva, putopisna proza (Mala zvona, 2023.)