VID BEŠLIĆ

Petrinja nema rodilište pa je većina Petrinjaca rođena u Sisku, a među njima 24. lipnja 2000. i Vid Bešlić. Završio je Prvu osnovnu školu u Petrinji, jezičnu gimnaziju u Sisku te Glazbenu školu Frana Lhotke u Sisku. Tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja aktivno je sudjelovao u dramskoj i novinarskoj sekciji. U slobodno vrijeme komponira, piše poeziju, svira glasovir i gitaru, bavi se dramskom umjetnošću i glazbenom produkcijom. Aktivno surađuje s Kino klubom Sisak te Interpretacijskim centrom baštine Banovine. Godine 2021. upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu.

OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE

Na ovogodišnji natječaj za nagradu Goran za mlade pjesnike pristiglo je ukupno 38 rukopisa. Žiri u sastavu: Marija Dejanović, Dinko Kreho i Branko Maleš žirirao je anonimno, pod šiframa, i jednoglasno kao najbolji odabrao rukopis Vida Bešlića, naslovljen Ektoplazma. Žiri je također odlučio pohvaliti rukopise Kuća na otoku Silbe Ljutak, Kosa nam ne smije biti mokra Nikole Serdara i Iz mraka se bježi ravno u kaktus Mateje Tutis.

Ektoplazma Vida Bešlića zaokružen je i pomno osmišljen konceptualni rukopis pjesama u prozi pisan snažnim, originalnim autorskim glasom. Dominantno sredstvo prikazivanja tekstualne građe je naracija u prvom licu jednine, uz ujednačeno i dosljedno korištenje interpunkcije koja svojim karakteristikama ne odstupa od svakodnevnog razgovornog jezika. U ovom se rukopisu jednostavnim i pročišćenim stilom – stilom koji je, uz poneke iznimke, pretežito lišen metafora, metonimija i epiteta – kombinira minuciozno bilježenje detalja iz svakodnevice s kontemplacijama i refleksijama o većim temama poput prolaznosti, smrtnosti i budućnosti, zbog čega se rukopis doima gotovo kao dnevnički zapis. Ritmičnost ovih pjesama u prozi vješto je i dosljedno postignuta suverenom upotrebom dužih i kraćih zavisnih i nezavisnih rečenica, njihovom rekombinacijom koja odgovara načinu na koji bi se one izgovarale kad bi ih se pripovijedalo, te pažljivom kombinacijom dugih i kratkih riječi, suglasnika i samoglasnika.
Tematski, ovaj bi se rukopis mogao svrstati u zavičajnu i egzistencijalističku poeziju. Ektoplazma je knjiga o Baniji, o potresu kao prijelomnoj točki, trenutku nakon kojeg se ratom obilježena prošlost ove regije, iskazana kroz usmene legende i uspomene na preminule ljude, prikazuje simultano s autofikcionalnim zapisima u prvom licu koji dočaravaju besperspektivnu sadašnjost lirskog subjekta i ljudi koji ga okružuju, tvoreći tako dojam da su prošlost, sadašnjost i budućnost u ovom rukopisu jedna točka na karti Banije – točka pucanja kataklizmičkih razmjera. Lirski subjekt, kad govori o mjestu, ujedno prikazuje utjecaj tog mjesta na vlastito sebstvo. Također, kad govori o događajima iz vlastitog života ili iz života ljudi oko sebe, on transformira način na koji se prikazuje mjesto. Tako se ostvaruje međuovisnost, gotovo jedinstvo, prostora i lirskog subjekta – potres i rat koji su ostavili tragove na prikazanom prostoru ostavili su istu vrstu tragova na lirskom subjektu koji ih izriče, tako da se doima da pripovijedajući lirski protagonist nije tek glas samog sebe, nego i glas mjesta o kojem govori i ljudi koji u njemu žive ili su živjeli. Pripovjedno „ja“ u ovoj knjizi također prikazuje naznake slojevitog običajnog i kulturnog konteksta Banije, njezine prošlosti i sadašnjosti.

U ovom se rukopisu također na vrlo suveren način pomiruju kršćanstvo te tragovi religijskih vjerovanja i običaja koji su mu prethodili, svemoćna priroda i propadajuća urbana sredina, hipersenzibilni lirski subjekt i sasvim obični, nezaboravljivi ljudi. Unatoč mračnoj atmosferi koja prožima rukopis, u njemu uspijeva tinjati i svjetlo nade – ta je nada pouzdanje u sposobnost govora i pisanja da izrodi novi početak.

Marija Dejanović