IVAN GORAN KOVAČIĆ ZA NAJBOLJU PJESNIČKU KNJIGU

Senko Karuza: Nestajanje, (MeandarMedia, Zagreb, 2020.)

Senko Karuza rođen je 1957. u Splitu. Djetinjstvo je proveo na otoku Visu. Školovao se u Visu, Splitu i Zagrebu. Studirao je filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavljivao je u Poletu, Studentskom listu, Studentu, Mogućnostima, Rivalu, Quorumu, Dnevniku (Ljubljana), Kolapsu (Mostar), Slobodnoj Dalmaciji, Morskom prasetu i dr. Stalni je kolumnist u časopisu More. Uvrštavan je u različite antologije, a priče su mu prevedene na desetak stranih jezika. Objavio je knjige priča Busbuskalai, Ima li života prije smrti, Vodič po otoku, Teško mi je reći i Kamara obscura, pjesničke knjige Nestajanje i Otimanje, a s Miroslavom Mićanovićem i Brankom Čegecom rašomonsku knjigu Tri krokodila. Knjiga Vodič po otoku prevedena je na više jezika. Trenutno živi na otoku Visu. Osnivač je Multimedijalnoga mobilnog centra za istraživanje alternativnih načina preživljavanja na malim pučinskim otocima, u sklopu kojeg je 2007. pokrenut festival književnosti Mare Mare (otok Vis).



OBRAZLOŽENJE UZ DODJELU NAGRADE

Žiri u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Mićanović i Branislav Oblučar jednoglasno je donio odluku da se nagrada Ivan Goran Kovačić za najbolju pjesničku knjigu objavljenu u dvogodišnjem razdoblju dodijeli knjizi Senka Karuze Nestajanje. Na natječaj je pristiglo 95 naslova, od kojih je 93 odgovaralo njegovim uvjetima i propozicijama. U finalu su za nagradu konkurirale također knjige: Ponornice Krešimira Bagića (Meandarmedia, 2021), Vježbe hrabrosti Gorana Bogunovića (Durieux, 2021), Skica za junakinju Sanje Lovrenčić (Mala zvona, 2021) i Proces gorenja Darka Šeparovića (Durieux, 2022).

Prvu pjesmu Senka Karuze nisam pročitao, nego čuo. Zapravo, slušao sam i gledao pjesnika kako je izvodi – i upravo je taj nastup jedan od onih po kojima pamtim brojna Goranova proljeća na kojima sam bio. Te se godine manifestacija odvijala na Hvaru, a jedna od provodnih točaka bila je Senkova minijatura, performans u distihu ako se tako može reći. Pjesma je nosila naslov „Za tebe“, teatralno izgovoren, a za njim je slijedila rečenica s jasno naznačenom pauzom u sredini: „Ja sada idem / a za tebe ne znam“. I svaki put bi izvedba rezultirala salvama smijeha publike, koju su uglavnom činili sami pjesnici. „Za tebe“ je bio pravi lirski biser koji je pokazao kako funkcionira pjesnički minimalizam, gdje se u nekoliko riječi očekivanja grade i iznevjeravaju, gdje se „visoka“ ljubavna tema u nonšalantnom obratu prizemljuje na tvrdo dalmatinsko tlo.

Ovu davnu pjesmu prizvalo je Nestajanje (2020), Karuzin pjesnički prvijenac kojim je otvorio svoju poetsku dionicu. U ovoj je zbirci na površinu izbio pjesnički impuls koji se nije očitovao samo u nastupima, nego i u knjigama Karuzine kratke proze, osobito ondje gdje se autor osvjedočio kao majstor kratkih poteza, od zbirke Busbuskalai (1997) preko Vodiča po otoku (2005) pa sve do Fotografija kraja (2018). U tekstovima što stanu na jednu stranicu, a koji žanrovski šeću od kratke priče, do crtice i pjesme u prozi, Karuza u nekoliko nabačaja gradi atmosferu i oblikuje perspektivu, prepleće emociju i misao i na kraju sve zavrće autoironičnom poantom. Ton pritom najčešće ostaje staložen i kontroliran, što je često podcrtano karakterističnim pripovjednim „mi“ kojim se donekle poopćava udio osobnog i intimnog. Čita li se zbirka Nestajanje u relaciji prema takvoj (poetskoj) prozi, u oči upada činjenica da ovdje nije riječ o pukom ogoljenju poetske srži od proznoga tkiva niti o stihovnom preoblikovanju poznate prozne materije – na djelu je otkrivanje jednog sasvim novog prostora i njegovih mogućnosti, i upravo taj zamah otkrića nosi ove pjesme i čini ovu knjigu uzbudljivim štivom. Ono što je naoko prepoznatljivo Karuzino, sada se zatječe iz jedne sasvim nove perspektive, čuje se kao jedan drugačiji glas.

U tome glasu nema ničega staloženog ni smirenog, naprotiv – može se reći da pjesmama odzvanja glas u svom sirovom, hotimice neizbrušenom izdanju, glas koji pretjeruje, afektira i sprda se, ali i takav koji jadikuje i očajava i neprestano potencira vlastiti nemir. Ne čudi stoga što pojedine pjesme ostavljaju dojam živoga govora u različitim izdanjima: bilo u smislu obraćanja čitatelju, bilo u smislu lirskoga dijaloga, posuđivanja glasa drugoj ili drugome, ili obraćanja govornika samome sebi. Tako uspostavljen glas rezultira i specifičnim pjesničkim stilom, koji bi se moglo opisati kategorijama kojima se pred 20-ak godina opisivala stvarnosna poezija – na djelu je idiom obilježen kolokvijalnim leksikom, razgovornim frazama, psovkama i poštapalicama, odnosno elementima depoetizacije kojima se pokazuje da za izbijanje poetske iskre u jeziku nije potrebno njegovo uljepšavanje ni pretjerana obrada. Začudnost ovdje, paradoksalno, proizlazi iz običnosti koja to nije prestala biti. Iako nije presudno ovu poeziju imenovati stvarnosnom, važno je istaknuti da je Nestajanje primjer zavodljive pjesničke naracije uronjene u svakodnevicu, pripovijedanja koje lako prelazi u poetsku refleksiju, pa čak i ispovijest (nije slučajno spominjanje dnevnika u istoimenoj pjesmi). Ili, s druge strane, zalazi u predjele maštarije odnosno fikcije, kao u pjesmi „jedan prosječan dan“ u kojoj vanzemaljac postaje žrtvom bračne svađe. Karuzin pjesnički stav je demokratičan jer „Pjesma može biti od svega kao i sve. / Iz svega kao i sve“ („sve što treba znati…“), što je daleki odjek Malešovog gesla „sve je tema“, samo u drugačijem pjesničkom kodu. Karuza poetsku materiju tako nalazi i u prizoru „tipova“ koji jedu sendviče s mortadelom i piju pivo na zidiću („parking“), kao i u staniolu i celofanu od kutije cigareta zgužvanima u ruci („jutro za sutra“) – bitan je pjesnički fokus i sposobnost prikladnog kadriranja. Iako je knjiga podijeljena na šest ciklusa, čita se zapravo kao jedna cjelina. Karuza ne teži konceptualizaciji rukopisa ni većem narativnom ulančavanju, čestim strategijama koncipiranja pjesničkih knjiga – ove se pjesme čitaju kao „laki komadi“ od kojih svaki stoji za sebe, a mnogi se trajno urezuju u pamćenje, poput „maloga ježa“, „dna“, „ukratko“ ili „kasnije vidim“.

Sklonost poanti i humoru, koji su komprimirani u spomenutoj (a neukoričenoj) minijaturi „Za tebe“, sastavni je dio pjesničkog šarma i zbirke Nestajanje. Ipak, unatoč spomenutoj „lakoći“ izražaja i humoru, Karuzine pjesme redovito polaze iz negativne bilance kojoj je u pravilu nemoguće pronaći sretnu protutežu: „Pogonsko gorivo je očaj, slika svijeta bol“ („čitam svoje pjesme“). Karuzin lirski subjekt živi u tom raskoraku između želje i stvarnosti, jazu označenom pojmovima koji se uvijek iznova vraćaju: ništavilo, praznina, dosada, beznađe. Ako bi se koristio žargon postmodernizma, Karuzina bi se protagonista moglo nazvati „slabim subjektom“, koji poetske učinke crpi upravo ističući vlastitu slabost, nemoć i inerciju. Razočaran u sebe, pomalo sjetni hedonist, on ne vjeruje u tehnike samopomoći i ne trudi se biti dopadljiv, naprotiv, kao za inat prikazuje se u lošem svjetlu: „Nisam ja za permakulturu, ne podnosim ljude / A kamoli biljke koje mi se ne sviđaju, a stoje / Baš na putu kojim bih krenuo. // Takav sam: / borac, živčan i agresivan, nije lako sa mnom“ („gospodo“). Ukratko, on teatralizira, i upravo ta tragikomična teatralizacija vlastite nemoći da dopre do punine ili sreće omogućuje čitatelju da se s njim poveže. On je sanjar koji je lišen iluzija, mizantrop koji i dalje razmišlja o popravljanju svijeta, čovjek koji je odustao, ali decidirano tvrdi: „Borba, to je smisao. Kapital, to je smrt, i točka“ („moja je kuća moja šuma…“).

Na koncu, može se reći da je Nestajanje ujedno i ispovijest, i svođenje računa, i puštanje mašti na volju; knjiga koja ne pravi razliku između velikih tema i malih stvari. Moglo bi se reći da se radi o poeziji stečenoga iskustva, ali stvar je u tome da upravo to iskustvo dolazi pod znak pitanja – da poezija počinje tamo gdje se iskustvo provjerava, prihvaća ili odbacuje. Tamo gdje se miješaju očaj i smijeh Karuza ispisuje svoje najbolje stihove, pjesme koje se pamte.

Branislav Oblučar