2013: Stipe Odak

2013: Stipe Odak

Od 42 rukopisa poslana na natječaj prosudbena komisija u sastavu Dorta Jagić, Miroslav Kirin i Slađan Lipovec za Nagradu Goran za mlade pjesnike predložila je Stipu Odaka i njegov rukopis Trobojno bijelo. Još su pohvaljeni rukopisi sljedećih autora: Katja Knežević (Staklene breze), Ida Pavlić (Zelena ptica iz rukava), Mira Stanić (Nedovoljno ispunjen obris) i Damir Šurbek (Argumenti za invalidnost).

Danas, kada je svako pjevanje istodobno i kritički govor o njemu samom, o tomu što ga uvjetuje i omogućuje, što jamči preobrazbu u poetsko a što ju priječi, kada je svaka novonapisana riječ već potrošena hodom kroz povijesnu vertikalu pisanja i brisanja, rukopisom knjige Trobojno bijelo Stipe Odak tu riječ vraća vlastitom vremenu nipošto ne pristajući na njezinu ultimativnu su-vremenitost – on se radije poziva na neiscrpivu dubinu pjesničke vertikale i ne želi bezuvjetno pristati na zrcalnu horizontalnost egzistencije trenutka. Poslije najezde „stvarnosne poezije“ i njezine suštinske nedefiniranosti mogla se i očekivati protupoetička reakcija stanovitog antimodernizma kao poziva na preslagivanje i tvorbu smirenih, odterećenih poetika, onkraj svega onoga što je u hrvatskome pjesništvu prevladavalo zadnjih tridesetak godina. Odakov autonomni pjesnički program, koji se ne libi rabiti leksik izgnan iz dominantnog pjesničkog pogona još od razlogovaca, otpočetka si je osigurao mogućnost opuštena, no ne i neobavezna, a ozbiljna govorenja. Pritom Odak odabire put „protiv lake riječi“ (Y. Bonnefoy) – programatski naznačen pjesmom Uspavanka na samome početku knjige, a koju nije moguće razumjeti bez iscrpnih leksikoloških objašnjenja u fusnotama. Odak se poslije ne upušta u takav verbalni eksces, ali jednom je bilo dovoljno – postignut je učinak očuđenja, otvaranja jednoga posve osebujnoga pjesničkoga projekta.

Ono što u ocrtu Trobojno bijeloga postoji kao ljubavna priča, (is)povijest kozmičkih ljubavnika i njihove pomalo onirične, u tragovima i palimpsestne ljubavne pripovijesti, razvija se kroz nekoliko diskurzivno različito napisanih ciklusa, različitih uprizorenja bijele boje. A bijela je rezultat sljubljivanja svih boja, mjesto upisa različitih tragova i ožiljka, baš kao i ljudska koža, ali i signal odsutnosti. Živimo u dobu koje nas je lišilo čežnje, a upravo je čežnja žal, pa i žalovanje za odsutnim, ovdje – za odsutnom, mrtvom ljubavi, i okidač pjevanja kao svojevrsnog magijskog obreda. U razgranatom se poetskom diskursu tako stvara napetost između mitske dimenzije i stvarnosti, duhovnosti i tjelesnosti, čemu doprinosi i pjesnički subjekt, čija iskaznost u prvome licu jednine gdjekad klizi od euforičnoga, biblijski intonirana do stišanoga, meditativnoga govora. Premda svjestan da su riječi tek pojmovne proteze koje redovito ne uspijevaju izraziti ono neposredno, tvarno i opipljivo, pjesnik bi ipak sve htio prenijeti u sferu riječi jer još ima povjerenje u njih, u uskrsnuće riječi koje bi htjelo biti i uskrsnuće stvarnoga tijela, onoga izmetnutoga s one strane neba („Sada kada i nebo gledamo sa suprotnih strana …“, ). Ako je jezik, kako kaže pjesnik, „neuroza stvarnosti“, sjecište svih njezinih neuralgičnih točaka, govorom se bistri potreba za obnovom svijeta tako da ga se „ispriča iznova“, sve do razine neke pra-nevinosti i pred-znanja, kada bi naš već dobrano urušeni i porušeni svijet još bio predkolumbovska „ravna ploča“ a ljudski, pa tako i ljubavni odnosi u njemu, mogli bi biti bolje uređeni i donekle reverzibilni. Međutim, svijet u kojemu je Bog odlučio napustiti svoje „sklonište očuvano daljinom i neznanjem“ i zakoračiti u nečistoću ljudske egzistencije, svijet je nesposoban za bilo što pa tako i za katastrofu – doveden do ruba vlastite iscrpljenosti on je još samo kadar „jednostavno izblijedjeti“, dospjeti do, kako ga Odak šopovski imenuje, nepokreta.